Prošlotjedna teška prometna nesreća u blizini Đakova, kada je smrtno stradao vozač iz Vuke te ozlijeđeno pet osoba, ponovno je upozorila na veliku smrtnost na hrvatskim prometnicima. Na njima je samo u 2017. godini poginula 331 osoba, 24 više nego 2016., a čime smo samo u prometu u jednoj godini ostali bez cijelog jednog sela. Iako je intencija Nacionalne strategije sigurnosti prometa, ističe magistar znanosti, područje tehnologija prometa i dugogodišnji stalni sudski vještak Hrvoje Crnoja s položenim ispitom za revizora za cestovnu sigurnost, da se godišnji broj poginulih u prometu spusti na oko 200, to se, unatoč visokim novčanim kaznama, kampanjama o sigurnoj vožnji i dr., ne događa. Jer, kaže ovaj prometni stručnjak i instruktor, da ulažemo više u prevenciju i pravovremenu edukaciju, i to još od predškolske dobi, crna bilanca na hrvatskim cestama bila bi znatno manja.

– Dakako da je smrt u prometu prije svega ljudski gubitak, tragedija u kojoj nema mjesta za brojke i priče o novcu, no želim da se ova problematika sagleda iz svih kutova; prema podacima Hrvatskog autokluba za 2017. godini procijenjeni troškovi, gubici na smrtno stradale i ozlijeđene osobe u prometnim nesrećama iznose – 8 milijardi kuna. Pritom se ne misli samo na troškove vještačenja, očevida i dr. na mjestima tih nesreća – oni su tu tek u manjem dijelu, nego na sve što je uloženo u te osobe, na njihovo obrazovanje, odrastanje jednog čovjeka da bi postao samostalan pojedinac, sebi, obitelji i društvu, a izgubio je život u prometu. Kakav je gubitak, npr., samo jednog liječnika poginulog u prometu ne samo za njegovu obitelj nego za društvo uopće, za njegov zdravstveni sustav? - ističe prometni stručnjak iz Đakova.

Gubitak osam milijardi kuna u pogibijama i ozljedama na cestama uspoređuje s proračunima pojedinih ministarstva gdje proizlazi da je on veći od budžeta mnogih resora.

– Proračun MUP-a je četiri milijarde, Ministarstva obrazovanja cca 16 milijardi, a Ministarstva prometa oko 7,2 milijarde kuna itd. Da ulažemo više u prevenciju i edukaciju o prometu i njegovoj sigurnosti, smrtnost bi na našim cestama bila mnogo manja. No sustav je krivo posložen – liječimo posljedice, a ne uzrok problema. A, uzrok je nepostojanje sustavne edukacije i razvoja svijesti o prometu i sigurnosti u njemu, a to treba početi još od vrtićke dobi, predškole, dakako s prilagođenim sadržajima za taj uzrast – igrom, animacijama, radionicama… Jer, u sadašnjim uvjetima, a gdje se naša djeca tek nešto susreću s prometnom edukacijom, tako što s tim doslovce ‘protrče‘ kroz tehnički odgoj, naš čovjek ozbiljnije se s prometnom edukacijom susreće tek pri polasku u autoškolu. Imam kandidata koji je autoškolu upisao s tek – 30 godina! Znači, on do 30. godine ne zna ništa važnije o prometu i sigurnosti u njemu! - ističe Crnoja.

Praksa kaže da stupanj naobrazbe i drugi čimbenici nisu presudni je li netko dobar vozač ili drugi sudionik u prometu. – Jako je važno da je osoba svjesna svojih ne/mogućnosti; znam izuzetno loše vozače, ali za cijelog vozačkog vijeka nisu imali prometnu nesreću jer su svjesni svog neznanja i ne upuštaju se u ništa više od onoga što znaju - kaže Crnoja. Problem na našim cestama je i prestar vozni park – oko 13 godina. "EU prosjek upola je manji, a amortizacijski vijek vozila u knjigovodstvu je 4-5 godina", dodaje Crnoja. Mogu li visoke novčane kazne smanjiti broj nesreća, smrtnosti i ozljeđivanja u prometu? Ovaj prometni stručnjak odgovara negativno.

– Crne statistike pokazuju da je pravi efekt izostao, a mislim da je tu i utjecaj loše materijalne situacije naših građana – osoba je višestruki prekršitelj u prometu, no nema od čega platiti kaznu, nema mu se što ovršiti, uzeti na to ime jer nema ništa. On nema što izgubiti. Kazna oduzimanjem automobila ponovno je rješavanje posljedice, a ne uzroka problema. Kada mu uzmu auto, vlasnik će za sto eura kupiti drugi i voziti neregistriran. Moja je poruka – ne treba se bojati kazne, nego prometne nesreće. Cijela je priča dugotrajan proces i rezultata nema preko noći. Moramo se vratiti unatrag, ne samo u prometu nego i na drugim područjima, moramo se "vratiti" u vrtić jer najmlađima su i u prometu uzor njihovi roditelji. Nadalje, u osnovnoj školi u sklopu tehničkog odgoja treba pojačati sate vezane uz promet, provoditi razne edukacije, radionice, pa i, tako da kažem, šok-terapije, da se mladi osvijeste o nužnosti sigurnosti u prometu. U nas u školi polaznicima puštamo filmove s prometnim nesrećama, da shvate realističnost i veličinu problema. Drugim riječima, treba vratiti priču na odgoj i obrazovanje, razvijanje svijesti o prometu. Jer, iako to Nacionalna strategija priželjkuje, nikako da se s brojem poginulih u prometu spustimo ispod 300 - ističe Crnoja. Navodi poražavajući primjer, usporedbu dvaju gradova, dviju metropola – Stockholma i Zagreba.

Praćenjem 2016. i 2017., Stockholm je na 100.000 stanovnika imao jednog poginulog u prometu, a Zagreb - šest. Znači, u Zagrebu su šest puta veće šanse da poginete u prometu nego u švedskoj metropoli, ističe Crnoja. Kaže, stalni je sudski vještak već dvanaest godina po cijeloj Hrvatskoj i u vještačenjima prometnih nesreća nagledao se svašta pa podsjeća: "One se ne događaju samo drugima".