Gotovo 30 glazbenih albuma s više od 300 skladbi, četiri Porina, nastupi u svim krajevima Hrvatske i među Hrvatima u dijaspori na gotovo svim kontinentima, samo je mali dio doprinosa Najboljih hrvatskih tamburaša promidžbi hrvatske narodne skladane glazbe.

Jubilej će obilježiti koncertom u dvorani Lisinski, u ponedjeljak, 20. studenoga. Gosti su im Mia Dimšić, Učiteljice, grupa Dalmatino te Tamburaši za dušu. O svemu smo popričali sa Stankom Šarićem.

Što reći nakon niza godina, vrhunskih pjesama i koncerata?

- Hvala na komplimentima. Teško je 30 godina opisati u nekoliko rečenica pa je najbolje, kao što smo to radili i do sada, odgovoriti pjesmom. Ovaj put to bi bila pjesma koju je posebno za ovu slavljeničku priliku napisao Mario Vestić, autor brojnih sjajnih uspješnica iz našeg bogatog repertoara. Pjesma nosi naziv “Pjesmo moja”, a Mario je u njoj sažeo apsolutno sve osjećaje koje jedna ovakva obljetnica, ali i cjelokupna naša karijera, nosi. Pjesmu ćemo premijerno izvesti na velikom slavljeničkom koncertu 20. studenoga, u KD-u Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, a svi oni koji su je već poslušali, ili će to tek napraviti, dobit će odgovor na vaše pitanje. Veseli nas što mladi tamburaši koji se nisu niti rodili u vrijeme kad smo nosili ime “Zlatni dukati”, prepoznaju i cijene naš rad te nastavljaju ono što smo mi davno započeli.

Okosnica sastava, na čelu s vama, ostala je sve ove godine ista, iako je bilo promjena...

- Naravno da je promjena u sastavu u ovih 30 godina bilo. Oni koji pozorno prate naš rad sjetit će se da smo mi profesionalnu karijeru započeli 1. srpnja 1987. kad smo, na prijedlog, sada nažalost pokojnog Krešimira Bogutovca, donijeli zajedničku odluku da napustimo svoja dotadašnja radna mjesta i pokušamo živjeti isključivo od sviranja na tamburama. Spletom okolnosti, upravo je Krešimir bio prvi koji je napustio sastav te se posvetio autorskom radu, iznjedrivši mnoštvo sjajnih skladbi koje će se još dugo izvoditi. Uz promjenu imena, jedna od zasigurno najvećih prekretnica u radu sastava, dogodila se 1999., kada nas je zauvijek napustio nikad prežaljeni primaš Hrvoje Majić. Bio je to težak udarac za sastav u kojem je u tom trenutku ostala samo “štitarska jezgra”: Mato Lukačević, Mato Miličić Pišta, Mirko Gašparović i ja. Međutim, trebalo je živjeti i raditi dalje pa je nezahvalnu ulogu primaša u sastavu dobio Denis Špegelj koji je, srećom za nas, iako izuzetno mlad, vrlo odgovorno prigrlio svoje obveze i sjajno se uklopio među nas tamburaše tada već u ozbiljnim godinama. Denis je tako sad već punoljetan član sastava. Zadnji nam se, i to 2006., pridružio instrumentalist i pjevač Krunoslav Golubičić i od tada ponovno “vozimo” u šestorci koja, evo, do današnjih dana i unatoč razlikama u godinama preživljava svirajući tambure i izvodeći pretežito hrvatsku narodnu glazbu.

Slijedi veliki koncert 30 godina u Lisinskom. Što publika može očekivati?

- Obilježavanje 30. godišnjice profesionalnog djelovanja za nas je zasigurno najznačajniji događaj ove godine, posebice jer imamo priliku slaviti u Lisinskom. Mi smo tijekom ovih 30 godina imali čast mnogo puta nastupati u toj prekrasnoj dvorani izuzetnih akustičkih odlika, a još se uvijek se s velikim veseljem, i mi i naša publika, sjećamo slavljeničkog koncerta kojim smo prije pet godina proslavili srebrni pir. Želja nam je i ovim koncertom našu vjernu publiku na jednom mjestu podsjetiti na sve ono što smo u proteklih 30 godina napravili i naravno, ako bude moguće, nadmašiti atmosferu od prije pet godina.

Nakon proslave, pripremate li nešto novo?

- Svjedoci smo dubokih promjena u glazbenom svijetu izazvanih tehnološkim napretkom. Pjesme se danas uglavnom pojavljuju kao singlovi i slušaju se uglavnom putem raznih računalnih uređaja, interneta ili radija. I mi smo pribjegli tome da povremeno objavimo poneki singl, kao što je sjajna pjesma Marija Vestića “Pismo Vukovaru”, koju smo objavili prije godinu dana, a koja je u kratkom vremenu pobudila veliki interes slušatelja. Ili ranije spomenuta “Pjesmo moja” te “Isprale su kiše”, koju smo izveli na ovogodišnjem festivalu Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači. Plan je sve te pjesme koje smo objavili u posljednjih nekoliko godina objediniti na jednom albumu te ih u tom obliku ponuditi publici.

Kakvi su vam planovi do kraja godine?

- Kod nas su planovi uvijek isti – raditi i svirati, svirkama uveseljavati ljude te od rada živjeti. A tako će biti i do kraja ove godine, odnosno dok god nas žice budu slušale. Drago nam je da nas se publika nije zasitila nakon punih 30 godina te se radujemo svim budućim susretima. Što se tiče blagdana, pogotovo onih božićnih, nastojimo ih provesti u krugu obitelji te jako rijetko tih dana sviramo. Silvestrovo je druga stvar, jer je to iznimno posebna večer, te nam je, kao i ostalim kolegama, šteta propustiti honorar koji je tradicionalno iznad prosjeka.