Poslovica kaže da dijete koje čita odrasta u čovjeka koji misli, a ja kimam u znak potvrde, ambiciozno dodajući da čovjek koji misli - čita - i još k tome piše. Pitam se što to onda govori o situaciji "u našem dvorištu"? Ovogodišnje je istraživanje iznjedrilo poraznu statistiku, otkrivši kako više od polovine Hrvata u posljednjih godinu dana nije pročitalo nijednu knjigu. Niti. Jednu. Knjigu. Hej! Da stvar bude gora, kao razloge navode manjak koncentracije, discipline i inicijative da uopće nabave knjigu. Među čitateljima koji ipak uspiju izdvojiti svoje vrijeme za pokoju pisanu riječ, prednjače oni koji pročitaju, zamislite, čak dvije knjige godišnje, i to najviše beletristiku, pri čemu su to uglavnom žene, visokoobrazovane osobe, kućanstva s mjesečnim prihodima većim od 13 tisuća kuna i stanovnici Zagreba i okolice; tako bar pokazuje navedeno istraživanje.

Informacije o tome koliko Hrvati pišu nisam uspjela pronaći pa se pribojavam da su mnogi, nego i zaboravili držati olovku u ruci, a ono što i natipkaju umnogome se svodi na isprazne "pozz", "nezz", "ok" i "tnx", ili na sveprisutne stickere koji su nekima postali isključivo sredstvo pisane komunikacije. Izumiru li cjelovite rečenice koje sadrže subjekt, predikat i objekt ili, ne daj Bože, još i priložnu oznaku, atribut i apoziciju? O poznavanju, pak, osnova pravopisa da i ne govorim. Naciji treba kolektivni školski diktat, pa potom ocjena, pa potom niz iscrpnih instrukcija. Želimo li se nazivati kulturnima. Ukratko, kad je o čitanju i pisanju riječ, smola. I baš je ta smola, uvjerena sam, jedan od razloga zašto je Hrvatska na samom europskom dnu po zaštiti potrošačkih prava: potrošači ne čitaju i ne pišu!

Ne čitaju se deklaracije, ne čitaju se sitna slova, ne čitaju se računi, ne čitaju se uputstva za upotrebu, ne čitaju se opći uvjeti korištenja, ne čitaju se jamstveni listovi, ne čitaju se ugovori, ne čitaju se opomene, ne čitaju se zaprimljena rješenja o ovrsi, ne čitaju se zakoni, ne čitaju se vijesti s predznakom zaštite potrošača, naprosto se ne čita ništa. Ovaj će odlomak u dijela potrošača (koji ipak, očito, čitaju, ako ništa, onda bar moju kolumnu, čime sam iskreno polaskana) izazvati revolt, jer ispada da krivnju za kršenje potrošačkih prava svaljujem na potrošače. I u pravu su, uistinu svaljujem, donekle. Deseci tisuća građana koje godinama savjetujem daju mi takav legitimitet, jer na svoje sam se oči i uši uvjerila koliko su se puta usosili ne krivnjom trgovca, već vlastitom krivnjom nečitanja. Sami su sebi oduzeli prava koja im pripadaju samo zato jer nisu pročitali ono što je jasno napisano. Svakakvi su razlozi nečitanja posrijedi: nisu sa sobom imali naočale, bili su u žurbi, mislili su da nije važno, stari su, mladi su, zaboravili su, vjerovali su trgovcu, tekst je bio predugačak, nitko ih nije uputio, slova su bila presitna, umorni su od posla..., pa sve do toga da, primjerice, ne da nisu pročitali rješenje o ovrsi, već su ga istog trena poderali, naivno vjerujući da time čarobno poništavaju njegove učinke.

Da, potrošači ne čitaju i time si nanose golemu materijalnu štetu. O ovome treba otvoreno, bez ustezanja, jer što prije osvijestimo problem nečitanja, prije ćemo mu doskočiti. Koliko bi samo potrošača bilo spašeno od višegodišnjih ugovornih obveza da su pročitali ugovore prije potpisivanja pa bi znali za rok od 14 dana za besplatan raskid. Koliko bi samo ovršenika bilo spašeno od ovrha za tražbine u zastari da su čitali zaprimljena rješenja o ovrsi i u navedenom roku podnijeli prigovor. Koliko bi samo uređaja bilo besplatno popravljeno da su njihovi vlasnici katkad pročitali pokoju vijest iz zaštite potrošača, pa bi znali da jamstveni rok ne može biti kraći od dvije godine te da trgovac mora o svom trošku popraviti uređaj star godinu dana. Koliko bi samo...

Isto je i s pisanjem. Ne pišu se prigovori. Ne pišu se ugovori. Ne inzistira se na pisanom računu. Ne vodi se pisana evidencija plaćenog i neplaćenog. Kaže mi potrošač: "Nazvao sam i usmeno im otkazao telekomunikacijski ugovor, al‘ oni tvrde da nisam", ili: "Telefonski se s njima natežem oko reklamacije perilice." Ili: "Vjerovao sam majstoru Iliji, pa nismo ništa stavili na papir i sad me prevario." Ili: "Htjela sam proći jeftinije, pa sam pristala da mi kuhinju napravi na crno, bez računa." Ili...

Da, potrošači ne pišu iz istih razloga zbog kojih i ne čitaju. A upravo je pisani trag dokaz da si reagirao, tren od kojega se računaju rokovi i daleko najsigurniji put da se reklamacija uspješno riješi. Često će već sama činjenica da si uputio pisani, a ne samo usmeni prigovor biti dovoljna da te trgovac shvati ozbiljno i ispoštuje zakon, dok ćete telefonski zavlačiti unedogled, bez ikakvih sankcija. Od svih uspješno razriješenih reklamacija kojima sam kumovala svojim pravnim savjetima, a ima ih, neskromno ću ustvrditi, toliko da bih mogla ispisati nekolicinu tomova, većina je odrađena upravo pisanim putem kojim su se jezgrovito naznačili problematika, pravni okvir i pripadajući zahtjev. I uspjelo je, potrošači su došli do svog novca, katkad prije, a katkad nakon prijave nadzornim tijelima. Baš zbog tih prethodnih pisanih nastojanja.

Zato, neka vam ne bude teško pročitati sve za što izdvajate svoj novac, i neka vam ne bude teško sjesti tih desetak minuta pa napisati prigovor. Vrijedi! Isplati se! Ne odmahujte rukom u nevjerici, u Hrvatskoj su reklamacije itekako rješive, gdje ćete vjerodostojnijeg svjedoka od mene? Ali čitajte. Ali pišite. Odgovoran potrošač je pola pravne zaštite.