Zamislimo lakomislenog mladića koji jedne večeri potajno uzme ključeve očevog skupocjenog automobila te ga, pod utjecajem alkohola razbije, prouzroči štetu i na drugim objektima, izazove tučnjavu i nađe se u zatvoru zbog napada na službenu osobu. Kako bi se osjećali njegovi roditelji? Kako bi postupili? Isus u prispodobi iznosi sličan slučaj. Neki je bogat čovjek imao dva sina. Mlađi je tražio dio imanja koji mu pripada i otac mu to daje. Poznato je kako dalje ide priča: mladić je otputovao u daleku zemlju i vrlo brzo protratio sva svoja dobra. Bez igdje ičega našao se u zemlji u kojoj je zavladala glad. Pritisnut nuždom da spasi goli život, odluči vratiti se ocu. Past će ničice pred njim, priznati mu da je teško sagriješio, da se više ne može zvati njegovim sinom i zamoliti ga da ga primi kao najamnika. I, što se dogodilo? Evo dramatične scene koju Isus opisuje: "Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga".

Tu nema ni pameti, ni logike, ni prava. Samo ljubav. Bezuvjetna. Luda. Ljubav. Evo. Otac ga je ugledao dok je bio još daleko. Znači, iščekivao je, stajao na prozoru. Sigurno su do njega došli loši glasi o tome kako je njegov sin potratio sva svoja bogatstva, kako se opijao i razvratno živio. Nije se na to obazirao. Kad ga je ugledao, onako star, potrčao mu je u susret. Ništa mu nije spočitnuo. Pao mu je oko vrata i izljubio ga. Kao da je osvojio zlatnu olimpijsku medalju! I onda je nastavio u svome pretjerivanju. Rekao je slugama da mladiću obuku najljepšu haljinu, da mu obuju sandale na noge i stave prsten na ruku. Obiteljski prsten! I onda određuje da se zakolje ugojeno tele te da se pripravi gozba. Trošak je nevažan. Sin mu je živ! Vratio se! Sve drugo je nevažno.

U liku toga ludo dobrog oca Isus prikazuje Boga koji je milosrđe i ljubav, koji čovjeka uzima kao svoje dijete. A mi - i vjernici i oni koji misle da to nisu - ludujemo i mislimo kako nas Bog ograničava, kako nas kažnjava, kako nam stalno nešto zapovijeda i zabranjuje, kako je spreman baciti nas u pakao, ako ne slušamo mamu i tatu… Samo veliki ljudi, samo istinski sveci bili su svjesni ove Božje veličine i svoj su život shvaćali kao zahvalu Bogu, jer nas je htio, jer nas vodi, jer nas voli i jer nam otvara cijelu vječnost. Blago onima koji u takvog Boga vjeruju.