Još i danas se raznježimo kada se sjetimo kako su nam tepali djed ili baka: "Ti si bakina sreća, srce bakino… Ti si djedovo zlato…" Od toga se živjelo. Od toga i danas na neki način živimo. Evo, upravo tako u Knjizi Izaije proroka Bog tepa svome narodu: "U Gospodnjoj ćeš ruci biti kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog… Jer ti si milje Gospodnje…" Oni kojima vjera baš nije bliska, neće lako moći uklopiti ove riječi u govor o Bogu. Izgleda da je vjera u Boga sustav zabrana i zapovijedi, gdje Bog pažljivo gleda na ljudsko ponašanje, pa grešnike nemilosrdno baca u pakao. S druge strane, i oni koji bi htjeli biti vjernici, ne mogu razumjeti ovaj govor o Božjoj nježnosti, kada vide strahote, nesreće i patnju tolikih nevinih ljudi. Kako onda prepoznati i prepoznavati Božju ljubav i Božju nježnost? Nije li to ipak pretjerivanje propovjednika i vjerskih zanesenjaka, koji kao da ne žele gledati stvarnost oko sebe.

Čovjek vjernik polazi od toga da jednostavno ne može razumjeti ono što se događa u svijetu. Tako Pavao veli: "Tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?" Doista, ni najveći vjernik ni najumniji teolog ne može razumjeti i dokučiti zašto je Isus Krist, Božji Sin trebao baš onako trpjeti. Tko može razumjeti to da je apostol Jakov (onaj stariji, koji se osobito časti u Santiagu u Španjolskoj) već prvih godina kršćanstva zbog Krista izgubio glavu, dok je njegova brat apostol Ivan, prema kršćanskoj predaji, umro u dubokoj starosti doživjevši više od stotinu godina? Tko može razumjeti tolike nevolje i tolike nepravde, od onih malenih, svakodnevnih, pa do strahota koje se u svijetu događaju?

Kršćani mirno priznaju da to ne razumiju. Mi jednostavno vjerujemo da "Bog i po krivim crtama pravo piše". Mi vjerujemo Isusovim riječima: "Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji…" Živjeti u toj vjeri i nadi znači već sada imati svoj mir i onu duboku nutarnju radost. Upravo je tako živio i umro blaženi kardinal Stepinac. Mirno. Bez ogorčenja i bez mržnje. Potpuno uvjeren u to da Bog vidi i da Bog vodi, prema onome kako Pavao veli: "Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Progonstvo? Pogibao? Mač?" To je vjera u Isusa Krista koji je umro, ali je i uskrsnuo. Treba nam tog pouzdanja i toga predanja. Bilo bi krasno kada bi nas vjera u Božju blizini i u Božju nježnost pratila cijelu ovu godinu.