Može li u ljudskom životu biti baš sve savršeno, baš sve onako kako bi čovjek htio? Teško. Često će netko reći da je nešto bilo i dobro i krasno i neočekivano, ali ipak, samo da je još bilo i ono drugo… Kao da čovjeku uvijek nedostaje bar jedna sitnica, pa da s punim uvjerenjem veli: “To je to”…

Tako je s nama malim ljudima, ali tako je i s onima koje smatramo iznimnima. I Pavao je jedan od njih. Evo. Pavao je za jednog apostola praktički imao sve. Obrazovan u helenističkim i židovskim školama, erudit, čovjek od pera. Vrlo uspješan u svojoj službi. Imao je velik broj suradnika. Osnovao je na desetke kršćanskih zajednica koje su ga izuzetno poštovale. Nadalje, bio je, možemo reći, pravi Božji miljenik. U Drugoj poslanici Korinćanima on otvara dušu. Piše kako je on u mističnom zanosu bio “uzdignut do trećeg neba” te bio “ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti.” Što bi čovjek još više htio? Intelektualno, društveno, duhovno, Pavao je bio – div, nedostižan ideal. Ali, uvijek dođe ono “ali”. Veli Pavao: “I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim.” Ne znamo kakav je to bio “trn”, kakvu je to nevolju imao Pavao. Možemo samo nagađati. Neki misle da je to mogla biti govorna mana. Sigurno je da mu je to jako smetalo. Molio je Boga da ga te muke oslobodi. Bogu je to sitnica, a njemu jako puno znači. I evo kakav je odgovor dobio od Boga: “Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.” Kao da mu je Bog htio reći: “Šuti i nosi. Dao sam ti pleća.”

Upravo tako. Čak i kad nam dobro ide, uvijek je s nama neki teret, neka muka, neki “trn u tijelu”. I onda se trudimo da sve trnje počupamo i uklonimo, da bi naš životni put bio ravan i gladak. A to nikako da postignemo. A rješenje je zapravo jednostavno, ono rješenje koje je Pavao dobio. Nije bitno kakav je trn i kakva nevolja u mome životu. Bitna je snaga kojom to nosim. Mi molimo Boga da nas očuva od ove ili one nevolje, da nas oslobodi ovog ili onoga zla. I to je razumljivo. Međutim, još je bolje moliti Boga da nam dade snage da nosimo ono što nam je nositi te da nam dade mira i radosti u našim životnim nevoljama. A te snage – od Boga – svatko u sebi može otkriti. Treba samo imati pouzdanja i vjere. To je put svih velikih ljudi.