U vremenu širenja kršćanstva većina stanovništva živjela je na rubu siromaštva. Dovoljna je bila suša, ili najezda skakavaca, pa da narod zapadne u veliku oskudicu. Upravo se to dogodilo u Palestini pedesetih godina prvoga stoljeća. Osobito je trpjela kršćanska zajednica u Jeruzalemu koja je bila u manjini, i prema kojoj većina nije bila naklonjena. I onda Pavao među kršćanima u drugim krajevima organizira prikupljanje pomoći za njih.

Zapazimo. Pavao prikuplja pomoć za kršćane u Jeruzalemu. Zašto samo za njih? Zar i drugi nisu ugroženi? Naravno, i da je htio, Pavao nije mogao cijelu Palestinu opskrbiti hranom. On ponajprije gleda na potrebe kršćana. Kako to razumjeti? Evo. Po naravi stvari čovjek se poistovjećuje sa svojom obitelji, sa svojom rodbinom, sa svojom ulicom, sa svojim gradom, sa svojim nogometnim klubom, sa svojom domovinom. To je u ljudskoj naravi. Ali, s druge strane, ako roditelj voli svoju djecu, imat će zasigurno ljubavi i za svako drugo dijete, pogotovo ono koje je potrebito posebne brige. Prava ljubav nikada nije isključiva. Ako volim svoje, to nipošto ne znači da mrzim druge, kao što bi i danas neki onoga tko kaže da voli Hrvatsku rado proglasili nacionalistom i šovinistom. Tko nije kadar voljeti sebe i svoje, druge jednostavno ne može voljeti. U tome će se složiti svi psiholozi. Upravo zato veli zapovijed: “Ljubi bližnjega kao sebe samoga”.

Kad je u pitanju darežljivost, nismo ni mi bez duše. Evo. Tolike akcije za pomoć ugroženima od poplave, potresa i drugih katastrofa uvijek naiđu na dobar odjek među nama. Međutim, važno je ne zaboraviti one koji su nam najbliži. Događa se da smo toliko zauzeti poslom, prijateljima, društvenim obvezama, društvenim mrežama, pa da ne primijetimo kako je moj bračni drug, moje dijete, moj roditelj, bolesni član moje šire obitelji, željan toga da ga upitam kako je, kako je proveo dan, da mu dadem priliku da se izrekne, da doživi da ga slušam, da mu stvarno pokažem kako mi je važan. Mi ne živimo u materijalnoj oskudici (iako to neki ne žele uvidjeti). Što god pesimisti govorili, naš životni standard svake je godine sve veći. Međutim, gladni smo i žedni ljudske blizine, iskrena pogleda, dobrohotne riječi, otvorena srca, topline, brige i ljubavi. Kao što službenici u telefonskim centrima ljubazno kažu: “Što mogu učiniti za vas?”, možda bismo počešće na takav način i mi mogli i trebali komunicirati sa svojim najbližima. Pokušajte. To duboko usrećuje. Obostrano.