Djeca često znaju reći: "Ja sam najjači!" To je ta dječja potreba da se smatraju posebnima. Neki tome porivu ni kasnije ne mogu odoljeti, pa tako pamtimo športaše koji su govorili da su najveći i najljepši, dok neki drugi nisu prezali od toga da sebe doslovno izjednače s Bogom. Strašno je čitati kako su se neki vladari smatrali nadljudima i bogovima, počevši od egipatskih faraona pa sve do diktatora u bližoj povijesti. Pa ipak, oni su bili samo slabi i smrtni ljudi, "sve ako se zemlje nazivale imenima njihovim", kako veli Biblija.

A evo kako postupa istinski velikan, Ivan Krstitelj. Kad je počeo propovijedati i krštavati, veli Biblija, "grnula je k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci". Ivan se lako mogao proglasiti Mesijom, moga je postati "megazvijezda". Međutim, on je dobro znao da je on tek glasnik, tek preteča, onaj koji će prstom pokazati Mesiju. Zato on sa svom jednostavnošću govori: "Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući."
Ono što duhovni ljudi nazivaju poniznošću, zapravo je - realnost. Koliko god se ja propinjao na prste, visok sam točno onoliko koliko sam visok. Osim toga, što se više trudim uvjeravati sebe i druge da sam poseban, da sam iznad ostalih, tim više sebe stavljam u neki zamišljeni svijet, tim više se udaljavam od ostalih, tim više sam zapravo - strašno osamljen. Ja i moja umišljena veličina. I, što je još gore, budem li se ja sâm uzdizao, budem li vjerovao da ću biti veći ako druge ponižavam, budem li vjerovao da će nešto izvanjsko podići moju vrijednost, ostat ću na koncu duboko razočaran, kao ona djeca koja su brzo, brzo trčala ne bi li prošla ispod dûge. A dûga uvijek ispred nas. Nedohvatljiva.
Zato je mudro priznavati svoju ograničenost, baš kao što je mudro pokoravati se silama prirode. Biti svjestan svojih ograničenja i u isto vrijeme priznavati drugima njihove sposobnosti, to nam daje mir i spokoj. Ne moram se stalno upinjati i dokazivati. Jednostavno, živim život kakav mi je Bog dao, radujem se onome što umijem. U tome stavu kršćani vide još nešto prekrasno. Naime, koliko god ja bio prosječan ili čak, prema nekim mišljenjima, ispodprosječan, u Božjim očima ja sam jedinstven, neponovljiv, dragocjen. Na cijelom svijetu nema ni jednoga čovjeka kao što sam ja, niti će ga ikada biti. Bog me je htio ovakvog, ovdje, u ovim životnim prilikama i okruženog upravo ovim ljudima s kojima živim. Ne moram sâm sebe uzdizati. To za mene čini Bog. To je izvor našega mira i duboke radosti. Do vječnosti.