Nakon Isusova rođenja Josip i Marija nose dijete Isusa u hram, gdje o njemu čuju prekrasno proroštvo o njegovom budućem poslanju. I, nakon svih tih posebnih i slavnih događaja, kaže Luka, vraćaju se u Nazaret, vraćaju se redovnom životu: "Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu."

Ništa spektakularno. Živjeli su u Nazaretu, nezamjetljivo i nenametljivo kao svaka druga obitelj. Bez pompe, bez društvenih mreža i bez paparazza. I Sin Božji rastao je u tome okruženju, u podložnosti roditeljima, u svakodnevnim obvezama, u molitvi i radu, u dobrosusjedskim odnosima, u prijateljstvima, u žalostima i radostima. Normalno. Redovito. U obitelji. Antropolozi bi rekli da je čovjekova evolucijska prednost da dijete raste uz oba roditelja, da ima djeda i baku, da bude okruženo ljubavlju, ali i odgovornošću. Kakve god bile današnje prilike, "struka" ipak veli da su "prve tri (godine) najvažnije", tj. da dijete treba rasti uz majku i oca, te da nikakve društvene ustanove ne mogu dovoljno dobro zamijeniti majčin zagrljaj i očevu ruku. Iako je u Isusovo vrijeme postojao dobar obrazovni sustav (bar za dječake) od djetinjstva pa do mladosti, ipak je onaj temeljni ljudski odgoj dijete dobivalo u kući, u vlastitoj (široj i užoj) obitelji. Zato je, blago rečeno, čudno, kada neki sumnjičavo gledaju Crkvu koja naglašava obitelj i kućni odgoj. Mati, koja za neke živi "s metlom i kuhačom", radi najvažniji i najplemenitiji posao na zemlji. Stvara i odgaja čovjeka! Može li se usporediti živ čovjek s povećanom proizvodnjom ovoga i onoga. Nije to mračni srednji vijek. To je ljudska narav, to je odgoj mladoga čovjeka u čemu se slaže svaka ozbiljna odgojna znanost. Možemo samo poželjeti da ove lijepe božićne blagdane provedete u svojoj obitelji sretno, bez jurnjave i grozničavog kupovanja.