Datum objave: 3. listopada, 2020.
Zacijelo ste čuli kako je u svoje vrijeme neki kipar odbacio jedan mramorni
blok smatrajući da nije dobar za kip koji je naumio klesati. Taj isti kamen ipak
je uzeo Michelangelo i isklesao jedan od najpoznatijih kipova uopće – slavnog
Davida. Tako će i danas neki nevješt trener odbaciti nekog igrača uvjeren da se
nikada neće razviti u vrhunskog igrača, a drugi ga trener prihvati i načini od
njega najboljeg igrača na svijetu. U svojoj nesavršenosti ljudi koji put odbace
pravi biser, uvjereni da ništa ne vrijedi. Tako Isus na sebe primjenjuje drevni
psalam: “Zar nikada niste čitali u Pismima: ‘Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim!”.
To je nevolja mnogih velikih ljudi. Dok su na svijetu, ljudi ih ne prepoznaju
i ne cijene, a onda im kasnije dižu spomenike… Evo, Biblija kaže da je sâm Sin
Božji došao među ljude kao čovjek, ali i kao Božji Sin, a oni ga nisu
prepoznali, nisu ga slušali, nego su ga osudili kao neprijatelja vjere i naroda.
Koji put smo stvarno slijepi pokraj zdravih očiju i ne vidimo što je veliko,
važno i dobro za nas. Odbacujemo kamen koji će biti zaglavni kamen…Dopustite, i
danas bi u našem društvu bilo jednako. Odbacujemo kao bezvrijedne i nadiđene
neke i životne stavove. Je li nam stvarno važna obitelj? Pa baš i ne. Tjeramo
radnike da danju i noću, nedjeljom i blagdanom rade u trgovačkim centrima. A
kako će ta čistačica dati svome djetetu prije spavanja šalicu toploga mlijeka,
odjenuti mu pidžamicu, odnijeti u krevet i ispričati priču za laku noć? Ne, ona
mora raditi, pa neće valjda biti jedna od onih koje nose samo pregaču i kuhaču.
A dijete? Pa ono ima sve moguće priče i aplikacije na pametnom telefonu… Je li
to normalno? Crkva nadalje govori o svetosti braka, o tome da ne živi čovjek smo
o kruhu, zabavama, kafićima i tulumima… Tko to sluša? Traži se brza zabava, brza
hrana, noćni izlasci, novi trendovi, podilaženje svakom impulsu
strasti…Odbacujemo klasične obiteljske i kršćanske vrednote. To je možda naše
pravo. I što dobivamo? Proizvođače i potrošače. A gdje je tu čovjek? Gdje je ona
mrva duše? Gdje je onaj iskreni pogled u oči? Gdje je iskrena ruka u ruci,
vjerna više od pedeset godina? Budimo iskreni: znamo mi koje su to prave
vrednote, samo eto – kažemo – takvo je danas vrijeme. Pa ipak, počnimo – koliko
je do nas – njegovati bar jednu od tih pravih stvari. Možda da započnemo s
pričom za laku noć? Djeca će nam biti zahvalna.