Recenzent njezine prve knjige Priče ispod kreveta, koja je dobila Svjetsku nagradu i prevedena je na esperanto, japanski i korejski, bio je Anto Gardaš. Antoaneta Klobučar od tada je napisala još devet bajkovitih i obrazovnih priča, slikovnica u kojima uživaju i mali i veliki. Autorica je i brojnih znanstvenih i stručnih radova, redovita profesorica na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. U pripremi joj je još nekoliko projekata.

Prije nego što krenemo otkrivati više o novim projektima, prisjetimo se starih, prije svega vaše knjige Priče ispod kreveta. Prva knjiga i odmah značajna nagrada. Recite nam više o knjizi, nagradi, emocijama...

- Da, to je moja prva knjiga za djecu. Zamišljena je kao zbirka priča za laku noć. Ima devetnaest kratkih priča o životinjama. Ali te životinjice imaju iste probleme kao i djeca, tako da se djeca lako prepoznaju u njima. Ima tu i vjeverica, i ježića, i slonića te još mnogu drugih životinja. To su priče o hrabrosti, o prijateljstvu, o ružnom ponašanju, o mnogim stvarima s kojima se djeca susreću. Knjiga je, između ostaloga, prevedena na esperanto i dobila je svjetsku nagradu Dječja knjiga godine na esperantu za 2004. Normalno, bili smo svi jako sretni zbog nagrade, jer ja sam knjigu napisala, suprug ju je preveo na esperanto, a kći ilustrirala glavninu priča. Tako da je ta knjiga timski rad obitelji Klobučar.

Nisu samo Priče ispod kreveta prevedene na esperanto, japanski i korejski. Otkuda baš ta tri jezika?

- I druga knjiga Trio zvan grozota, prevedena je na esperanto, japanski i korejski. Naime, suprug je obje knjige preveo na esperanto, a esperantisti su naročito nakon svjetske nagrade zavoljeli Priče ispod kreveta, a onda i Trio zvan grozota, pa je prijevod na japanski i korejski napravljen kao prijevod s esperanta na spomenute jezike.

Kako se vi snalazite s esperantom?

- Nekad davno prošla sam početni stupanj. Jezik je stvarno vrlo lagan za naučiti, jer je zamišljen da bude pristupačan svima. I vrlo je pravilan. No, već se dugo nisam koristila njime te ga, nažalost, polako zaboravljam.

Poslije Priča nastaje još devet knjiga za djecu, o čemu govore, koje teme pokrivaju?

- Druga knjiga - Trio zvan grozota. skup priča o tri vrlo glasna, nemirna i draga medvjedića. Nakon toga je objavljeno Kraljevstvo povrtno - priča o tri kraljevstva i njihovoj zavadi, ali i o tome što je zdravo jesti, a što ne. Slijedi sedam slikovnica: Strašljiva sova koja, pogađate. govori o strahovima, Bijela vrana govori o različitostima, povjerenju i prihvaćanju, jer, kao što znamo, vrane su u pravilu crne, Smješkić Rumenko poseban je lik koji prilazi usamljenima, uplašenima, malenima, najsporijima, najslabijima, najnespretnijima, neodlučnima i izvodeći svakojake ludorije..., tješi ih i razveseljava, Anđeo slomljena krila neobična je priča o malom živom planetu neobičnog imena i mekog srca kojem prijeti nestajanje, u Žarislavu od kopriva javlja se bezvremenska poruka kako materijalno bogatstvo ne predstavlja vrijednost i kako se sreća nalazi u skromnosti, jednostavnosti i dobroti, Čarobni zeleni kišobran spašava svoje vlasnike od kiše, ali još više - od nezadovoljstva, nesreće, tuge, i na kraju tu je i moja najnovija slikovnica, Martinova šuma, koja govori o pomalo neobičnom prijateljstvu. Širok izbor tema i područja u kojima ima i ekologije, i zdrave hrane, i prijateljstva, i odnosa prema drugima…

Ako sam dobro istražio, prema nekima od njih napravljene lutkarske predstave i crtani film?! Jesu li predstave i danas na repertoaru?

- Lutkarska družina Kopriva pec pec iz Koprivnice prvo je napravila predstavu prema Kraljevstvu povrtnom, a onda je i uprizorila i Žarislava od kopriva, koji je pomalo nastao na njihov nagovor. Žarislav od kopriva više je puta bio izveden i na Renesansnom festivalu Koprivnica. Više se ne izvodi, ali rekli su kako razmišljaju da ga ponovo prikažu, što bi me, naravno, iznimno veselilo. Na taj način djeca mogu priču doživjeti na različite načine, međutim, još je važnije što se posredno stvara navika čitanjam, ali i odlaženja s roditeljima u knjižnice, kazališta i kulturne institucije općenito. Ne moram naglašavati koliko je važno da djeca steknu takve navike što ranije. Sretna sam i što je prema Bijeloj vrani napravljen crtani film u produkciji Zagreb filma, a koji je prikazan na nekoliko domaćih i stranih festivala.

Kako vaše knjige i slikovnice doživljavaju djeca, kakve su njihove reakcije na književnim susretima?

- Djeca su stvarno jako lijepo primila moje priče. Mame mi se upravo "žale" da ih moraju čitati i po stoti put, iako već svi znaju radnju i likove te da ih moraju nositi na put ako putuju. (smijeh) U vrtićima su mi odgojiteljice pričale kako su morale promijeniti vrijeme čitanja mojih knjiga, koje je bilo prije spavanja. Naime, djeca koja ne spavaju i idu kući ne bi ih čula. Pa su se žalila zbog toga i onda su ih tete čitale prije ručka, svima.

Nekoliko tekstova imate spremno za objavu. Koliko nam možete već sada otkriti?

- Imam četiri gotova teksta. Svi su u mom stilu, znači pomalo su smiješni, pomalo ozbiljni, i sigurno će vas nešto naučiti. Neki pregovori i dogovori vezani uz objavu započeli su, no u ovom trenutku ne bih previše govorila o tome, osim da se veselim novim susretima s djecom u knjižnicama, knjižarama i školama. I, naravno, mojim knjigama i slikovnicama koje će mladi i njihovi roditelji držati u rukama.

Autorica ste i brojnih znanstvenih i stručnih radova vezanih uz matematiku. Što je teže, pisati za djecu ili podučavati matematiku?

- Podučavati matematiku. (smjeh)

Redovita ste profesorica na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, članica Hrvatskog matematičkog društva, bili ste uključeni u više znanstvenih projekata. Recite nam više o ovom dijelu vaše karijere?

- I za jedno i za drugo zapravo morate biti vrlo kreativni i prilično daroviti. Tako da je i vrlo slično i vrlo različito u isti mah. Doktorirala sam, zapravo, na Montan universitetu Leoben, u Austriji, kod prof. Norberta Seiftera, jer je u moje doba bilo jako teško naći mentora u Hrvatskoj. Obrana je bila u Zagrebu zato što je to bilo lakše izvesti, pa na diplomi stoji Zagreb. Danas je to ipak malo lakše, jer mentora ima mnogo više, ali doktorirati matematiku uvijek je jako teško. A nakon toga slijede članci, projekti, konferencije…

Jesu li i drugi matematičari kreativni?

- Da, mislim da jesu. Mnogi su matematičari, suprotno uvriježenom mišljenju, vrlo kreativni. Znam mnogo matematičara koji su sjajni i vrhunski glazbenici, a i nešto pisaca.

Osim što volite pisati i računati, volite i čitati. Nedavno ste postali i članica čitateljskog kluba?

- Tek sam se učlanila u Matildu. To je Čitateljski klub za odrasle Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek. Bila sam dosad samo na jednom sastanku, ali već jmi se ako sviđa. I ljudi i knjige. Na sastancima je, koliko sam čula, a i sama se uvjerila, vrlo veselo i pomalo obiteljski. Ali o tome bi moje kolegice, koje su duže Klubu, sigurno mogle mnogo više reći.

Što trenutačno čitate i možete li nam preporučiti nekoliko naslova i za male i za velike?

- Mogu vam reći što se čitalo u Klubu dva zadnja puta. Sjajni povijesno-društveni roman Pedeset riječi za kišu Ashe Lemmie i Rođena na Božić, obiteljska priča iz pera naše Julijane Matanović. Što se tiče knjiga za mlade, osobno sam kad sam bila djevojčica jako voljela Šenoinu Branku i Winnetoua Karla Maya. Tada sam čitala sve knjige nekog pisca, ako mi se svidio.