Debitirao je na opernoj pozornici još kao student 1998. godine, u HNK-u u Zagrebu, i to kao Kralj Egipta u Verdijevoj Aidi te kao Veliki Baalov svećenik u Verdijevu Nabuccu. Diplomirao je solopjevanje 1999., na Muzičkoj akademiji u Zagrebu kao najbolji diplomand pjevačkog odjela, nakon čega su se redale uloge centralnog basovskog repertoara, njih čak 50 do sada, diljem Hrvatske i izvan nje, uz također vrlo aktivnu i uspješnu koncertnu djelatnost. U povodu Ljubavnog napitka Gaetana Donizettija, prve ovosezonske operne premijere osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, razgovarali smo s Berislavom Puškarićem, višestruko nagrađivanim prvakom Opere HNK-a u Osijeku.

Svoj ste glas usavršavali i na majstorskim radionicama i seminarima. Možete li nam približiti neka od imena kod koji ste se usavršavali i reći više o prednostima tih radionica?

- Biserka Cvejić, Dunja Vejzović, Walter Berry, Stojan Stojanov te mnogi drugi, mnogo su mi značili u mom umjetničkom razvijanju. Svatko od ovih velikih ljudi mi je pomogao, svatko na svoj način. Neizmjerno sam im zahvalan. Na masterclassima naglasak je na individualnom radu s mentorom, postiže se maksimalna posvećenost osobi, što je nama pjevačima jako važno. Pri tome je jako važno osluškivati i samog sebe kao pjevača, dakle ne slijediti slijepo sve upute "redovnog" profesora, jer je pristup često "uniformiran", za sve isti. To nije dobro, jer je svaka osoba jedinstvena, različita, ima svoj jedinstveni habitus, boju glasa, a i fizionomija je pjevačkog aparata različita kod svakog od nas. Zato i jest zahtjevno i iznad svega vrlo odgovorno od mentora prepoznati kako podučavati osobu pjevanju. Nekom više paše "apstraktni" pristup, a nekom "seciranje" fizioloških procesa tijekom pjevanja. Kombinacija svega je najbolja, a sve to skupa nije proces od nekoliko mjeseci. Pjevanje se teše godinama. Nerijetko imamo slučajeve kada mlad pjevač/ica zabljesne, traje nekoliko godina i ugasi se. Jer nije znao/la što točno tehnički radi. Dođu problemi, kad se "na istinkt" i "mladost" više ne može pjevati - i što onda? Zato je ovladavanje tehnikom od krucijalnog značenja. Pjevanje je maraton, a ne utrka na 100 metara. Treba trajati kroz više desetljeća.

Koliko je frustrirajuća činjenica da vaša profesionalna karijera ovisi o nečemu osjetljivom i suptilnom kao što su glas i sluh?

- Mi kao pjevači (a i generalno umjetnici izvedbenih umjetnosti), imamo odgovornost i zadatak neprestano se brinuti o svojoj kondiciji, glasovnoj, tehničkoj, mentalnoj, godine su rada i ulaganja u pitanju. Međutim, nije glas toliko krhak kao što se na prvu može učiniti. Važno je tehnički ispravno pjevati da bi glas zadržao svježinu. To je ono što možemo sami učiniti. A ostalo je ipak u Božjim rukama.

Uz stalni angažman u matičnoj kući, HNK-u u Osijeku, surađujete i s mnogim uglednim orkestrima i dirigentima. O kakvim se suradnjama radi? Gdje vas glas najčešće vodi?

- Pjevao sam mnogo s inozemnim ansamblima i dirigentima i u Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Mađarskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini… U svijetu opere je često dovoljno da vas netko negdje čuje i potom angažira. Kroz sve sam ove godine i redovit gost u HNK-ima u Hrvatskoj.

Ipak, unatoč međunarodnim uspjesima, ostajete vjerni matičnom kazalištu?

- Nisam tip osobe koju bi privlačio život u hotelima, u stalnim putovanjima, pakiranjima, takav sam. U Osijeku nalazim svoj potreban kreativni mir, svoju bazu. Osijek mi je dao jako mnogo i ja volim davati Osijeku najbolje od sebe. To je uzajamna ljubav i prepoznavanje.

U svojim nastupima izvodite glazbu različitih stilskih razdoblja, često iz baroka te djela suvremenih skladatelja. Priželjkujete li si kakvu ulogu?

- Puno uloga koje sam priželjkivao, zapravo sam već pjevao, ali radujem se uvijek posebno svakoj koja dolazi, a trenutačno mi je najdraža Dulcamara u Ljubavnom napitku. To je nekako uvijek tako. Moja je posebna ljubav koncertno pjevanje, a što se tiče barokne glazbe, mogu reći da je to jedan sasvim poseban svijet koji me svaki put iznova oduševi. Barokna glazba i način "ranog" i autentičnog izvođenja posebno su cijenjeni u Italiji, Francuskoj, zemljama Beneluxa, Švicarskoj…, evo, baš u svibnju 2023. pjevat ću baroknu glazbu u Zürichu, što me baš veseli.

Opera se percipira kao nešto uzvišeno i svečano, za posebne trenutke i ljude koji "razumiju". Kakvo je vaše mišljenje?

- Opera je kroz stoljeća prepoznata kao medij savršenog spoja glazbe i glume, a za tu "uzvišenu čaroliju" kazalište je i dalje idealan prostor (akustika, atmosfera za potpun doživljaj…). Međutim, opera je itekako živa, sve više izlazi iz predrasude uštogljenosti. Operu danas sve više prate mladi ljudi, opera se uprizoruje na najrazličitijim prostorima i to mi daje optimizam. Vrlo se uspješno opera može prikazati na približno autentičnim mjestima koja imaju adekvatne akustičke uvjete. Može se na opernu predstavu otići i u urednim trapericama. (smijeh)

Pedesetak je opernih uloga iza vas, koje su vam bile posebno zahtjevne?

Teško mi je izdvojiti neku posebno, ali uvijek su mi najveći izazov uloge s vrlo izraženim psihološkim profilima, sa zahtjevnošću glasovnog izražavanja emocionalnih stanja, što se mora čuti i u glasu. Procida iz Vespri Siciliani, Raimondo iz Lucie di Lammermoor, Rodolfo iz Sonnambule, Sulejman Veličanstveni, uloge su koje bih mogao izdvojiti u tom smislu, a svakako i Dulcamara, koji u jednom trenutku opere doživljava svojevrstan obrat - da nije samo nadriliječnik i prodavatelj magle, nego i čovjek s izraženom empatijom - a sve to ponajprije treba izraziti glasom, ne samo glumom. Jako su mi važne emocije koje se moraju proživjeti, promisliti i u konačnici čuti u pjevanju.



Pred nama je premijera opere Ljubavni napitak. Zanimljivo je da ste istu ulogu pjevali i prije 18 godina. Možete li nam usporediti promišljanja uloge tada i sada?

- Da, promišljam istu ulogu iz današnje perspektive, kao zrelija osoba, s iskustvom koje imam, i razlike su velike. Kompleksnije pristupam spomenutom procesu emocionalno-psihološkog stvaranja uloge, a i svjesniji sam velike odgovornosti, u izvođačko-glazbenom smislu, prenošenja ideja genijalnog skladatelja, koje pronalazim u djelu. Tehnički sam spremniji, danas mi je daleko lakše izići na kraj sa zahtjevnim mjestima u partituri, kojih je Ljubavni napitak pun.

U istom tonu, cijene li se kod nas operni pjevači dovoljno, ako usporedite dva vremena koja spominjete?

- Mislim da se cijene dovoljno, forma i način možda su različiti, u skladu s današnjim ubrzanim tempom i načinom življenja, ali sadržaj je ipak isti, opera je i dalje živa i prepoznata, kao i operni pjevači.

U kojem ste životnom razdoblju imali najviše vremena za čitanje. Što čitate danas i koje biste nam naslove mogli preporučiti?

- Za vrijeme korone pročitao sam dosta knjiga, inspirativan mi je bio Stanislavski Rad glumca na sebi, a Milan Kundera i Hermann Hesse trenutačna su mi preokupacija. Psihologija i filozofija su mi čest izbor te biografske knjige, zatim povijest, koju jako nisam volio kao školarac, a sad me izuzetno zanima, pa često posegnem i za takvim knjigama. U današnje vrijeme interneta, mobitela i tableta, društvenih mreža i bombardiranja svim i svačim, odnosno svakakvim sadržajima - i dalje je najljepši osjećaj imati papir pod prstima.