Devetnaestogodišnji Neven već sada iza sebe ima toliko uspjeha, rezultata, nagrada i medalja da mu mogu pozavidjeti i puno stariji od njega. Mladić brojnih interesa student je na Fakultetu elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija, gimnastičar, aktualni prvak Hrvatske na tlu, glumac i baletan u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Kao da mu navedeno nije dovoljno, aktivan je u zajednici, pomaže kad i gdje stigne. O svemu navedenom razgovaramo s mladom nadom osječkog sporta, volonterom i zaljubljenikom u lijepu umjetnost i ples, čovjekom koji nam pokazuje da se sve stigne, Nevenom Lucianom Davidovićem.

Godina koju bi mnogi zaboravili vama je donijela puno toga dobroga, iz vas je izvukla najbolje i donijela izvrsne profesionalne, poslovne i sportske rezultate. Što je mladima pandemija COVID-19 donijela i odnijela?

- Pandemija je došla vrlo nenadano i brzo uzela maha. Kada je počela, bio sam maturant - i prvo što je nama mladima oduzela bila su posljednja tri mjeseca školovanja. Tri mjeseca koja smo trebali provesti stvarajući lijepe uspomene i opraštati se od jednog obrazovnog razdoblja te brojnih prijatelja koje daljnje studiranje vrlo često razdvoji. Oduzela nam je maturalnu večer, norijadu, plesanje quadrille... Mene osobno najviše je pogodilo to što nisam imao mogućnosti trenirati, što je narušilo moju rutinu. Mislim kako je sport nužan za razvoj jakog imuniteta i dobrog zdravlja te da su brojne mjere koje se tiču sporta prestroge i stvaraju kontraefekt. Jedna od mana pandemije ujedno je bila i njezina vrlina, a to je online nastava. Mana je što je sve to još na vrlo niskoj razini kvalitete, a stečeno znanje neusporedivo s onim koje se stekne u školskim klupama i predavaonicama. Prednost je što nam je pružena znatno veća količina slobodnog vremena koje možemo usmjeriti na nešto kvalitetno.

Vrhunski ste rezultat postigli krajem prošle godine u gimnastici, postali ste prvak Hrvatske na tlu. Kakva je bila organizacija natjecanja, konkurencija, kakvi su sportski planovi za ovu godinu?

- Organizacija je natjecanja u Osijeku, kao i uvijek, bila na vrlo visokoj razini. Na svu sreću, natjecanje je prošlo bez ikakvih incidenata ili ozljeda. Konkurencija je bila solidna, stanje u hrvatskoj gimnastici vidljivo se popravlja. Svi su bili vrlo dobri, ali su se vidjele posljedice lockdowna kad je većini bilo onemogućeno treniranje. Prvi put nakon 30 godina državno je natjecanje održano u Osijeku, tako da sam imao i blagu prednost domaćeg terena. Odmah sam znao da ću, ako odradim vježbu, biti na postolju, ali ovome se nikako nisam nadao. Iskoristio sam pogrešku klupskog kolege i aktualnog viceprvaka Europe, Aurela Benovića, te se popeo na najviše postolje. Čini se da je svemir odlučio nagraditi moj trud i uloženi rad. Nadam se da ću već ove godine ostvariti potreban kriterij da mogu nastupati na sljedećem izdanju Svjetskoga kupa u Osijeku. Također, volio bih tijekom studiranja sudjelovati na Univerzijadi. Ako ne već ove, onda 2023. Obveze prema studiranju su, naravno, prioritet.

Aktivno sudjelujete i u predstavama Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku kao glumac i profesionalni plesač.

- Lijepo bi bilo imati status profesionalnog plesača ili pak glumca, ali ja sam vrlo daleko od toga. Profesionalnim plesačem nazvao bih Vuka Ognjenovića kojemu sam zahvalan što me je uveo u svijet kazališta, uz poticaj moje majke. Prva mi je predstava bila Orašar davne 2012. godine, a ona mi je ujedno i najdraža. Lani smo obilježili 70. izvedbu, što je vrlo rijetko za neku predstavu, ali publika ju, jednostavno, voli. Iza sebe imam na desetke različitih predstava, a proces stvaranja svake od njih je unikatan. Mnogo se vremena uloži u to što publika na kraju vidi, na tim daskama koje život znače, ali ekipa u kazalištu i atmosfera je sjajna, pa to znatno olakšava cjelokupan proces. Kazalište je dosta stagniralo tijekom pandemije i neke se predstave uopće nisu uspjele dovršiti, ali to će se sve promijeniti uskoro, bar se svi tome nadamo.

Ove ste godine postali i student FERIT-a. Rano ste pokazali interes za ovo područje, pa ste tako u srednjoj školi samostalno izradili i 3D printer.

- Imao sam tu sreću da sam vrlo rano spoznao čime se želim baviti i onda je bilo lako zacrtati si put po kojemu ću koračati. Išao sam u srednju elektrotehničku školu te istim putem nastavio sada na FERIT-u. 3D printerima bavim se već niz godina i imao sam nekoliko nacrta koje sam sam izradio za njih, ali zbog brojnih obveza ni jedan nije zaživio. Kako bih uspješno završio svoje srednjoškolsko obrazovanje, morao sam izraditi završni radi i onda sam se odlučio napraviti 3D printer kako bih se zapravo prisilio da jedan od tih silnih nacrta zaživi, što se na kraju i dogodilo. Nije mi bilo bitno koliko će dobar krajnji rezultat biti, nego sve znanje koje sam stekao dok sam ga izrađivao. Fakultet je iznimno kvalitetan i zahtjevan, uvjeren sam kako će mi pružiti dobru podlogu za budućnost.

Na početku pandemije aktivno ste se uključili u izradu zaštitnih vizira za zdravstvene djelatnike? Što vas je potaknulo na sudjelovanje u toj hvalevrijednoj akciji?

- Mnogi su naši kućni prijatelji zdravstveni djelatnici te su me ispitivali mogu li im pomoći svojim printerom. Tako sam isprintao na desetke vizira prije negoli što je sama akcija uopće započela. Jedan sam od pokretača same akcije na našem području, koja je kasnije završila pod nadzorom Zajednice tehničke kulture grada Osijeka, što se pokazalo dobrom odlukom. Isprintali smo više od 2000 vizira koji su podijeljeni KBC-u Osijek te drugim ustanovama kojima su bili potrebni. Osobno sam na svom printeru i printerima ZTK-a Osijek, koje sam dobio na uporabu, isprintao oko 470 vizira, na što sam vrlo ponosan. Printere nisam imao gdje drugdje držati nego u svojoj sobi, gdje su radili danonoćno puna tri tjedna. Nekoliko sam puta htio odustati zbog buke koju stvaraju, ali nisam jer sam bio svjestan da je potreba za vizirima bila prevelika. Uloženi trud i rad rezultirali su nagradom za volontera godine koju sam primio krajem prošle godine. Ona je lijepa potvrda da se isplati činiti dobro.

Naveli smo puno vaših interesa i aktivnosti u kojima sudjelujete. Je li takav širok spektar pravilo kod vaših vršnjaka, jesu li takvi i vaši prijatelji?

- Ne bih rekao da je to neko pravilo kod današnjih mladih, odnosno smatram da se više radi o osobnom odabiru pojedinca. U životu je vrlo teško pronaći vrijeme za sve što nas zanima, a još je teže održavati balans između stvari koje želimo raditi i onih koje jednostavno moramo odraditi. Sport kojim sam se počeo baviti od malih nogu umnogome mi je pomogao pri razvoju discipline, koja mi je znatno olakšala školovanje i omogućila da se bavim s toliko puno stvari istovremeno. Prijatelji su mi, kao i obitelj, vrlo velika podrška u svemu što radim te sam im vrlo zahvalan na tome. Svatko od njih ima nešto čime se bavi i u čemu je dobar, ukratko, oni su moja zdrava okolina u kojoj se svi međusobno podupiremo i pomažemo. Život pred mene stavlja brojne prilike koje se trudim maksimalno iskoristiti.

Dolazite iz obitelji u kojoj se puno čita, istražuje i proučava. Kako je to utjecalo na vas i vaše čitateljske navike? Preporučite nam nekoliko naslova.

- Za razliku od onih koji vole osjetiti miris papira dok čitaju, mene više privlače brojni znanstveni članci i druge zanimljivosti koje se mogu pronaći na internetu. Nažalost, zbog obveza koje studiranje stavlja pred mene, trenutno čitam isključivo udžbenike iz osnova elektrotehnike, matematike, fizike… Knjige koje bih preporučio svakome da pročita su Put mirnog ratnika autora Dana Millmana, Smisao života jednoga psa W. Brucea Camerona, a onima koji su znanstveno nastrojeni preporučio bih Kratku povijest vremena Stephena Hawkinga.