Tradiciju umijeća izrade licitara, svijeća i ostalih medičarskih proizvoda, kao jedna od rijetkih majstorica (i majstora) ovoga zanata u Slavoniji i Baranji, sa svojom obitelji čuva i njeguje Antonija Blažeković Ranogajec. Svojim višegodišnjim naporima, radom i neupitnim talentom nastoji ovoj vrijednoj umjetnosti i nematerijalnoj kulturnoj baštini osigurati status koji ta višestoljetna tradicija zaslužuje. O ljepoti stvaranja, estetskim kriterijima, potražnji, preprekama i planovima, u ovim blagdanskim vremenima osobnih preispitivanja i nadanja, govori vrijedna i nagrađivana tradicijska umjetnica.

Sa svojim ste umjetničkim izrazom i majstorstvom sudjelovali u nizu značajnih domaćih i međunarodnih projekata koji su obogatili našu kulturnu baštinu. Možete li izdvojiti najznačajnije?


- Na prvom mjestu izdvojila bih izložbu "Licitarska umijeća - obrt višestoljetne tradicije" u EMZ-u 2000. godine, koja je označila prekretnicu u medičarskom obrtu koji je polako tonuo prema izumiranju. Našu je obrtničku radionicu izložba katapultirala na svjetlo dana, dala nam je golem zamah za daljnji rad. Svi se sjećaju darovane jele Vatikanu koja je bila okićena licitarima u kuglama, a naša je radionica jedna od četiri koje su sudjelovale na tom projektu MVP-a. Izradili smo licitarske jaslice postavljene na međunarodnoj izložbi u Rimu, održali samostalnu izložbu u Požegi, pri srcu nam je i sudjelovanje na Baščaršijskim noćima u Sarajevu, raduju nas i posebno oblikovani licitari inspirirani vučedolskom kulturom u suradnji s GMV-om. Najemotivnije nas je dotaknula suradnja s Đakovačkom biskupijom u povodu dolaska Pape u Osijek, kada smo izradili liturgijske svijeće za oltar. Bilo je još mnogo lijepih priča u kojima smo zdušno promovirali hrvatsku baštinu i grad Osijek.

S obzirom na navedeno, shvaća li naše društvo, lokalna i nacionalna vlast, važnost očuvanja ove tradicije? Posebice u kontekstu prepoznatljivog suvenira koji Osijeku nedostaje?


- Mnogo je truda uloženo kako bi medičarski obrt dobio status zaštićene nematerijalne kulturne baštine svijeta pri UNESCO-u. Gradovi na čijem području egzistiraju tradicijske medičarske radionice supotpisnici su potvrde o njegovu značaju za lokalnu zajednicu. Tim su se potpisom obvezali očuvati obrt i voditi brigu o njemu. Nažalost, sve je mrtvo slovo na papiru, kako lokalnom, tako i državnom. Od tridesetak radionica s UNESCO-ove liste, sve je više onih koji odlaze u mirovinu bez nasljednika, onih koji u borbi za opstanak prelaze iz kvalifikacije obrta u OPG kako bi si olakšali poslovanje, jer unatoč statusu svjetski zaštićenog obrta, država nije nikada pristala verificirati obrt kao priznato zvanje, nego pripada pod "ostalu raznovrsnu proizvodnju", a ta činjenica zaustavlja svaki mogući razvoj i budućnost u okvirima tradicijskog. Kako se u tom smislu neće ništa promijeniti, medičarskom obrtu u Hrvatskoj definitivno prijeti nestanak. Licitar kao suvenir grada Osijeka? Nikada nije zaživjelo! Možda i stoga što se licitar poistovjećuje isključivo s određenom regijom i gradom, što je bezrazložno. Licitar je dio hrvatske kulturne nematerijalne baštine i ne bi se trebao regionalno određivati.

U vašoj se radionici uvijek marljivo peku, suše i ukrašavaju licitari. Sve je puno brašna, tijesta i kalupa, srca i anđela, šarenih boja i ukrasa. Ispunjava li vas kreativni rad i spoznaja da vaš rad mnoge zadivljuje?


- Nekome sa strane radionica djeluje veoma idilično, baš kao što što ste ju i opisali, no istina je daleko od toga. Mnogo je u njoj stresnih, čupavih i musavih situacija, previše noćnog rada, zbrkanog nespavanja, briga hoće li sve uspjeti po planu, hoću li ispuniti rokove, hoće li mušterija biti zadovoljna… Bude u njoj i suza, i povišenih tonova, i tjeskobe, i očaja… No, unatoč svemu tome, kada završim s pojedinim poslom, i on konačnim izgledom ispriča priču koju sam i zamislila, zaboravim na sve navedeno. I jedva čekam krevet. Divljenje? Stvarajući, ne razmišljam hoće li moj rad nekoga zadiviti ili ne. Moja kreativnost nije moj zadatak, ona je moja osobnost, ja ju ne mogu, niti želim izvlačiti silom iz sebe, ona je tu mimo moje volje, ona je dio moga bića. Beskrajno me raduje ako mušterija prepozna moj trud, ako osjetim njezinu radost i veselje, što počesto bude i ganutost. I to mi je sasvim dovoljno.

Kako nastaje licitar? Koliko vremena treba za pečenje, sušenje, ukrašavanje? Imate li prepoznatljivu mustru, prema kojem principu određujete šare koje stavljate?


- U licitar je utkano jako mnogo mukotrpnog rada, mnogo dana do gotovog proizvoda i, a to je i najvažnije, mnogo ljubavi. Skuhaju se šećer i voda, drugi se dan dodaje salakalij i brašno, umijesi se, pa se tijesto ostavi preko noći. Zatim se na "svetoj tabli", od kuhane bukovine (za koju je moja mama uhranila debelog bravca kako bi ga dobro prodala i kupila "tablu"), razvalja tijesto, tanko (otuda i naziv licitar/ lebzelt/ tanko tijesto), i zatim se štehaju šteherima razni oblici, a to je posao mog muža, moje desne ruke. Ištehane licitare pažljivo abzecam na plehove i vodim brigu o peći starijoj od mene. Ispečeni se licitari očiste od brašna, lijepe klajsterom dva zajedno i suše po nekoliko dana. Zatim se tunkaju u želatinu, najčešće crvene, tradicijske boje, i opet ostavljaju da se suše. Nakon toga ajzam licitare ajzom, smjesom bombonskog sirupa, krumpirovog škroba i želatine. Svaka radionica ima svoje tajne obiteljske recepte i prepoznatljiv rukopis majstora. Licitare ukrašavam "iz glave", ne prema skicama, no ipak prethodno osmislim priču. Možda to nisu prepoznatljive mustre, nego prepoznatljivi detalji koje nastojim dovesti do perfekcije, unoseći u zadane tradicijske šare svoj rukopis. Jako mi je važno i silno poštujem tradicijski pristup izradi, no nakon trideset i pet godina stvaranja i dobivenog umjetničkog statusa, dopustim sebi i mali odmak od čisto tradicionalnog pristupa kako bih u potpunosti mogla izraziti svoju osobnost.

Vaši su licitari uvijek rado priman i pružan poklon. Kolika je stvarna potražnja?


- Nikada se nismo povodili ekonomskom računicom ponude i potražnje. Sve ove godine stvaramo srcem. Upravo onako kao su stvarali i moji roditelji, počevši davne 1953. godine. Naravno da se pred Božić povećava interes, jer je u tradiciji hrvatskog božićevanja kićenje bora i licitarima.

Godina iza nas nije bila ni za vas laka. Ispratili smo još jednom katastrofom, kažete da imate nekoliko prijatelja na potresom pogođenom području?


- Godina je bila vrlo teška, jako je važno, uz svu ekonomsku i materijalnu pomoć, pružiti prijateljski razgovor, pitati jednostavno i iskreno: "Kako si?", dati do znanja da nitko ni u jednoj nevolji nije napušten, sam, zaboravljen. Nadam se da će ovo ludilo proći što prije, da pokušamo nastaviti s radom i životom na što smireniji način. Sada je ipak najvažnije da se unesrećenim ljudima što prije pomogne i osigura sve potrebno za koliko-toliko normalan život.

Polako završavate posljednje narudžbe, priželjkujete malo sna, mira i odmor uz knjigu. Što čitate u ovo blagdansko vrijeme?



- Do Božića sam čitala isključivo narudžbe, vjeruj mi, u njima bude vrlo zanimljivog štiva i životnih priča za nekoliko knjiga. Inače, u dnevnom boravku, uz moju "rupu" na garnituri za sjedenje, držim knjige kojima se uvijek vraćam, ne nužno od početka do kraja. To su Dim nad logorom Birkenau Seweryne Szmaglewske, zbirka poezije Jozefine Dautbegović Različite ljubavi te nezaobilazni Zlatni danci Jagode Truhelke. Kako nemam još uvijek u knjižnom obliku poeziju Konstantina Kavafija u čijim stihovima se pronalazim, "listam" je guglajući. A na čekanju mirnijih siječanjskih večeri su Rođena na Božić Julijane Matanović i Snovi za budne Jelene Ćuslović.