Diplomirao je na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku i Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, rođeni Osječanin, 40 godina, sve do mirovine, bio je prosvjetni radnik, najprije u Elektro-metalskom školskom centru "Đuro Đaković" u Osijeku, nakon toga u Srednjoj školi u Dalju, gdje je bio i ravnatelj. Oženjen je, ima troje djece i stanuje u zgradi s 14 katova, u kojoj je postigao uspjeh za koji je cijeli svijet čuo. Uporno i naporno trenirajući gotovo svaki dan, upravo je ondje srušio svjetski rekord istrčavši 240 katova i 3600 stepenica. No to nije njegov jedini sportski i životni uspjeh.

Rođeni ste s oštećenjima kralježnice i nogu. Nekoliko operacija tijekom odrastanja dovelo vas je do invalidskih kolica, no uspjeli ste postići potpuni oporavak. O kakvim se oštećenjima radilo, kako je došlo do oporavka i kako ste se sa svime nosili u mladosti?

- Rodio sam se kao teški fizički invalid: iskrivljena kralježnica, iskrivljene noge, stopala, nožni prsti - jedan oblik paralize. Rist mi je na desnoj nozi znatno jači i zbog toga imam takozvano šepavo stopalo, odnosno šepam. Prvu sam operaciju imao s nepunih godinu dana, kada su mi rezali nepce kako bi imalo svoju funkciju. Do prvog razreda osnovne škole prošao sam još niz operacija. Liječnik je rekao da uz jako puno truda imam šanse ne služiti se kolicima i da ću moći hodati. U prvom sam polugodištu u osnovnu školu još išao u kolicima, čega me bilo jako sram. To me je tjeralo i motiviralo da napravim sve što je u mojoj moći da mogu hodati. Svaki je korak bio jako bolan, ali želja da ipak prohodam bila je jača od svake boli koju sam tada osjećao. I hodao sam i hodao, satima i satima. Svaki dan. Sjećam se da sam znao dići se po noći i satima hodati po sobi. To pamtim, i to je formiralo moju osobnost, upornost bez granica. Nema odustajanja! Svoju sam fizičku manu pretvorio u prednost. Mogao sam, a mogu i sada, psihički anulirati bol od umora i ići dalje i dalje. To je rezultiralo rušenjem rekorda 10. lipnja 2020. i to će rezultirati rekordom 19. prosinca 2020. Nakon svih mojih rekorda i sportskih rezultata ja ću i dalje šepati jer ja sam fizički invalid, ali se više ne stidim toga, nego se time zbog svih mojih rezultata i životnih ostvarenja ponosim.

Niz se godina bavite atletikom premda ste počeli trenirati tek u pedesetoj, a prvi ste veteranski nastup, u 55. godini, imali u Rijeci, gdje ste osvojili prvo mjesto. Odakle taj angažman na sportskim terenima?

- Trčim na 100, 400, 800, 3000 i 5000 metara, zatim štafetu, bacam koplje, disk i giru - kladivo dvostruko veće od uobičajenoga, s jako kratkom žicom, bacački petoboj i klasični petoboj. Sada sam atletski veteran, a član sam hrvatske reprezentacije postao prije nešto više od deset godina jer sam tek tada ispunio zadane norme. Želja za zdravim životom i veliko zadovoljstvo treniranjem, osjećaj kretanja i samo kretanja. U podsvijesti mi je stalan strah da opet neću moći hodati, a do sposobnosti hodanja došao sam na, vjerujte mi, težak način. I dandanas se znam noću probuditi u strahu da ne mogu hodati. To je ono što me motivira.

Od tada ste osvojili 70-ak medalja, atletski ste veteran u kategoriji 60-65 godina, član hrvatske reprezentacije, a srušili ste i 18 različitih državnih rekorda! Upisani ste i u Guinnessovu knjigu rekorda. Kako vaši kolege gledaju na postignute rezultate s obzirom na vašu dob?

- Bilo je dosta negativnih komentara, za koje se nadam i želim vjerovati da su dolazili zbog neinformiranosti onih koji su mi ih upućivali. Bilo je tu svega, od omalovažavanja i pitanja tipa: "On rekorder? Pa on ne zna ni hodati. Kako on to hoda? Kao da ima dvije lijeve noge, hoda kao medvjed. Ružno hoda, gega se, koji on ima problem u glavi koji ga tjera da trči po stepenicama?!" Pa sve do ovakvih komentara: "To što on radi je glupost i nema nikakvu vrijednost." Čini mi se da u životu nisam birao prave prijatelje! Određene osobe bile su indiferentne, odnosno ravnodušne prema mojim uspjesima. Tijekom skromne karijere natjecao sam se na službenim i međunarodno priznatim prvenstvima u Hrvatskoj, Balkanskim igrama i Europi. Toliko o tome. U manjini je bilo i iskrenih čestitanja, naravno. I hvala im na tome.

Towerrunn ste trkač, objasnite nam o čemu se radi, kako ste se pripremali za pothvat i što slijedi s tim u vezi?

- Towerrunning trčanje staro je 42 godine. Prva je utrka održana na Eiffelovu tornju u Parizu. Postoji organizacija koja objedinjuje towerrunning u svijetu pod nazivom Towerrunning World Association. Godišnje se pod pokroviteljstvom TWA-a održava oko 300 službenih utrka, a ima ih i neslužbenih i nepriznatih, otprilike 1500. Ja sam osnovao udrugu Towerrunning Croatia Association, koja je službeno priznata u TWA-u kao jedini predstavnik towerrunniga u Hrvatskoj. Od TWA-a sam dobio zadatak osnovati Towerrunning Balkan Association i sa zadovoljstvom mogu reći da je sve u vezi s tim pri kraju. Nedavno sam istrčao svjetski rekord od 240 katova i 3600 stepenica, a već 19. prosinca 2020. trčim za novi rekord - želim istrčati 320 katova i prijeći 4800 stepenica. To će biti moja posljednja Run Up utrka u Hrvatskoj. Nakon toga smanjujem količinu treninga i čekam da korona prođe kako bih mogao prihvatiti pozive Run Up utrka u Australiji, Americi, Kanadi i Europi, koje sam stekao statusom svjetskog towerrunning trkača koji su u top 100. Inače towerrunningom se u svijetu bavi više od 75.000 trkača. TWA mi je iskazao čast, stavili me u tim TWA-a (njih samo 20) i dodijelili mi organiziranje prvog prvenstva Balkana u Run Upu, u Osijeku, koje će se održati već spomenutog datuma, 19. prosinca ove godine. Utrka se može iskoristiti kao svjetski brend Hrvatske. O tome su se već pozitivno očitovale i Osječko-baranjska i Vukovarsko-srijemska županija. Vjerujem kako je s pomoću utrke towerruninga u Osijeku napravljena velika svjetska reklamu za Hrvatsku, našu županiju i, naravno, naš grad. Ponosan sam i na pozitivno očitovanje Ureda predsjednika Hrvatske, Zorana Milanovića. Ono što mislim da je još važno naglasiti jest što sama najava utrke daje poseban status nacionalnim manjinama i što ističe važnost pitanja zaštite nacionalnih manjina u državama Balkana, napose u vrijeme globalnog porasta ekstremnog nacionalizma i ksenofobije. Ovo je ujedno i moj poziv svima da se uključe, ali i primjer kako možemo uključiti sport u očuvanje identiteta, kulture, jezične i etničke raznolikosti.

Svaki sportaš ima neki motiv koji ga tjera da trenira i da se natječe. Gdje vi pronalazite snagu i inspiraciju?

- Oni koji me ne poznaju misle da je u pitanju moja ekscentričnost i isprazno samodokazivanje. Trčanje radi trčanja, bez smisla. Ono što me drži na izuzetno zahtjevnim i posebno teškim treninzima - 100 katova, 165 katova i 210 katova - moja je zavjetna misija. Rušenjem rekorda želim skrenuti pozornost svijeta da, iako si invalid, možeš postići sve kao i fizički zdrave osobe, da iako si osoba staračke dobi, možeš postići sve kao i osobe koje to nisu. I iako si osoba koja je izgubila vjeru u svoje sposobnosti, ti možeš vjeru u svoje sposobnosti vratiti.

Konzultirate li u svrhu kvalitetnijih treninga, motivacije i izdržljivosti stručnu literaturu? Opuštate li se nakon treninga uz kakav dobar roman? Preporučite nam nekoliko naslova.

- Mnogo čitam stručnu sportsku literaturu, ali najviše su mi pomogli i dalje pomažu jedan Kinez i jedan Amerikanac, koji su me naučili specijalnoj tehnici trčanja po stepenicama i oni mi prave tjedne i mjesečne treninge. Nakon treninga opuštam se, meditiram uz kakav dobar roman. Moja osobna preporuka uvijek su naslovi Mire Gavrana, koji su mi se jako svidjeli, a to su Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge i Nekoliko ptica i jedno nebo.