Marijana Bošnjak: Urania ima najbolju publiku na svijetu. Rastemo zajedno
Datum objave: 29. kolovoza, 2020.
Ima tu još dosta posla, no već sada se može reći da je učinila nemoguće.
Sačuvala je kino u središtu Osijeka, izvukla ga iz dugova i ponudila nove
programe i aktivnosti. Temperamentna, svestrana, brza, za neke (pre)dominantna,
za većinu uspješna, direktorica Kinematografa Osijek Marijana Bošnjak govori o
izazovima s kojima se u poslu susreće, o knjigama koje obožava, festivalima,
filmovima i planovima za nadolazeću godinu.
NOVI
NASLOVI
Nakon gotovo šest mjeseci kino Urania ponovno je otvoreno za
posjetitelje! Kakav program možemo očekivati, i pod kojim će mjerama biti
izvođen?
- Publika je, kao i mi, s nestrpljenjem dočekala nove
filmske naslove. Prethodnih gotovo pola godine vjerojatno su svi pogledali
filmove za koje prije nisu imali vremena. Otvaranje kina čekalo se najviše zbog
novih naslova i upravo s njima krećemo. Jednako kao i do sada, neće nedostajati
ni tematskih filmskih revija, Frankofonije, CoolTour revija, ali ni novih
programa koje ćemo pokrenuti u sklopu europskog projekta Resonance Cinema,
Cultural Hub 4 Curious Minds. U tijeku je također i nabava novog projektora
najnovije generacije, ali i opreme poput VR-a i senzornih sustava te izmjena
dijela opreme i rasvjete.
Može li se reći kako je sačuvati kino u
središtu grada vaša životna misija? Zbog čega je to važno, što ste sve prošli da
biste uspjeli u tome?
- Na samom početku, prije gotovo 14
godina, sa situacijom koju sam zatekla činilo se to nemogućom misijom, filmskim
izrazom Mission Impossible. Čim sam došla, s tim sam zidovima imala klik na prvu
i osjetila da se za njihov novi život moram izboriti koliko god ta borba bila
teška. I bila je. Ne bih ju ponovila. Nekako u vrijeme dolaska vidjela sam jednu
izreku Audrey Hepburn: "Nothing is impossible, the word itself says: I‘m
possible"! Kao da sam dobila neku skrivenu poruku da to jest i treba biti moja
životna misija. Mnogih sam se stvari odrekla i mnogo toga stavila na kocku kako
bih očuvala život tih prekrasnih zgrada u svom izvornom obliku. Mnoge borbe i
danas prolazim. I nije lako, ali je vrijedilo. Osim što Urania i Europa imaju
veliku ulogu za sam filmski život grada, one također imaju i golemu baštinsku
vrijednost u smislu same arhitekture. Često sam govorila da bi njihova
devastacija bila karta u jednom smjeru. Postoji veliki dio građana koji je to,
unatoč svim preprekama, i prepoznao. Baš su oni danas razlog i cilj svega što
radimo.
Koliko je osječka publika filmski pismena? Odumire li
Osijek u kulturnom smislu?
- Naša je publika uistinu posebna,
vrlo participativna i educirana. Kako imamo veliki broj programskih i projektnih
suradnji, učimo jedni od drugih i rastemo zajedno. Naša je publika istovremeno i
vrlo lojalna, sudjeluje u kreiranju i terminiranju našeg programa. Postoji dio
povremene publike koja, s vremena na vrijeme, konzumira neki od piratskih, ili
sadržaja s drugih platformi, al‘ to u bitnome ne utječe na naš poslovni
rezultat. Mnogo je veći problem sustavno kršenje autorskih i inih podrednih
prava, što često čine upravo institucije koje bi ih trebale štititi i o njima
educirati širu javnost. Dugo me je to jako mučilo, pokušavala sam na različite
načine djelovati, ali sam od toga odustala i fokusirala se isključivo na
publiku. Upravo njihova reakcija i jest stalna motivacija u opće nepovoljnom
okruženju.
Program kina Urania obiluje različitim festivalskim,
autorskim, hit, art, dokumentarnim i drugim filmskim sadržajima. Kako odabirete
program, kada se isti priprema?
- Postoje sadržaji koji su
teško, ili gotovo potpuno nedostupni. Njihovo je provođenje zahtjevno, skupo i
dugotrajno. Nekad je sam ishod vrlo neizvjestan. Kako nismo imali pretjerano
razumijevanje u sredini u kojoj djelujemo, više smo se okrenuli europskom i
međunarodnom okruženju. To nam je omogućilo da smo gotovo potpuno neovisni i
zbilja se možemo igrati programom. Redovni se filmski program kreira u realnom
vremenu, odnosno u datumima otvaranja atraktivnih filmskih naslova u svim kinima
u svijetu, dok ostale programe, na temelju sugestija publike i prikupljenih
ponuda aktualnih predstava, glasanjem odabire publika. Ona stalna ima unaprijed
preddefinirane rezervacije, svoja mjesta, kupuju karte unaprijed s punim
povjerenjem, bez da i pitaju što je na programu. Trebalo je mnogo vremena i
mnogo rada da se takav odnos izgradi, a sad, kad ga imamo, mogu slobodno reći da
imamo najbolju publiku na svijetu.
Na društvenim nas mrežama
znate izvijestiti i o vašim sudjelovanjima na brojnim svjetskim festivalima.
Recite nam više o iskustvima i vašim ulogama?
- Zahvaljujući
načinu na koji vodim Kinematografe, imala sam priliku, a koja je ujedno i
najveća nagrada koju netko može primiti za svoj rad, biti članicom žirija na
najprestižnijim filmskim festivalima, kao što su Cannes i Karlovy Vary. To je
uistinu nezaboravno iskustvo i jedno od najljepših osobnih iskustava koje sam
imala u svojoj karijeri. Film teško može imati uspješan put bez filmskog
festivala i kinodistribucije. Festivali su mjesto susreta svih kreatora, mjesto
na kojem se stvara najljepša energija i najbolji projekti i suradnje. Gdje
izravno komunicira cijela filmska ekipa, s publikom, kritikom, distribucijom i
prikazivačima. Ova godina u kojoj su festivali preseljeni online upravo su to i
pokazali. Nije jednako gledati film na festivalu, u kinu, na TV-u ili
kompjutoru. Pravi filmofili jako dobro razumiju razliku. Oni koji film tek usput
pogledaju i film im ima više zabavnu, ili rekreativnu svrhu, to ne mogu
razumjeti.
KNJIGA
(IL)I FILM
Kao velika ljubiteljica knjiga i filma, prava ste osoba za odgovor na
pitanje: knjiga ili film?
- Ne može ili-ili. Oboje. Točka.
Mislim da su knjiga i film naprosto nerazdvojni. Često se komentira upravo to,
je li bolje prvo pročitati knjigu pa pogledati film, ili obrnuto. Često publika
zna reći da im je bolja bila knjiga nego film. Drugi, pak, kažu sasvim suprotno.
Često se te rasprave plošno svedu na razinu sviđanja. Rekla bih da u oba
slučaja, odnosno obje krajnosti, dijeli isključivo osobni dojam, odnosna osobna
percepcija. Postoji niz sjajnih književnih ostvarenja s nevjerojatno uspjelim
ekranizacijama, premda uvijek bude pojedinaca koji kažu, nije to to, moglo je i
bolje. Jednako kao i u svemu drugom, i kod filma, ili knjige, uvijek ćemo imati
osobne dojmove i vlastite stavove.
Kakvu literaturu preferirate?
Molimo vas, za kraj, nekoliko filmsko-književnih naslova koje svakako treba
pročitati i pogledati?!
- Sve svoje slobodno vrijeme trošim na
kulturu. Baš sam nekako klasični prototip osobe koja je kulturni konzumerist
(smijeh). Jedan od filmova koji me se jako dojmio, a s obzirom na to da obožavam
životinje, jest Nevjerojatan život psa Enza. Prethodno me duboko dotaknula
knjiga Gartha Steina Umijeće utrkivanja po kiši, prema kojoj je i snimljen film,
jedan od onih za koji bih rekla da će vas jednako duboko potresti kao što vas je
potresla i knjiga. Kako preferiram europski film, osobnog sam dojma o sjajnom
preklapanju skandinavske kinematografije s njihovom književnošću. Izdvojila bih
dvije trilogije za koje smatram da je film vjerno pratio radnju knjige i uspio
prenijeti sve doživljene emocije. Trilogija Milennium Stiega Larssona, i kasnije
ekranizacije filmova Muškarci koji mrze žene, Djevojka koja se igrala s vatrom i
Kule u zraku, oduševile su me i priznajem da sam ih nekoliko puta pogledala.
Poput švedske, jednako tako i danska filmska produkcija ostavila je sličan dojam
u filmskim naslovima Ubojice fazana, Žena u kavezu i Poruka u boci, nakon
pročitanih književnih predložaka u sjajnom kriminalističkom Odjelu Q, koji je
nastao kroz pero sjajnog danskog pisca krimića Jussija Adlera-Olsena. Ono što je
u filmofilmskom srcu još iz djetinjstva, svakako je ekranizacija Ane Karenjine,
u izvedbi sjajne Grete Garbo, pa iako su mnogi dijelovi književnog djela
maksimalno sažeti, još uvijek filmsko djelo ostavlja istu emociju kao i ono
književno.