Hrvatsko je školstvo uspjelo lobotomizirati učenike. Ideal je stvoriti ljude koji će šutke puštati da ih se pljačka. Riječi su to koje su prije osam godina uzburkale javnost, a došle su iz pera, ako je suditi po njegovim bivšim učenicima, jednog od najpopularnijih i najosebujnijih profesora osječke III. gimnazije - Davora Tanockog. Profesora hrvatskog jezika i književnosti za kojeg mnogi kažu kako je jedina osoba zbog koje im nedostaje srednja škola pitat ćemo prije svega - je li se išta promijenilo od te davne, 2012. godine.

Poznato je da oduvijek težite suvremenom pristupu, u čijem je središtu razumijevanje pročitanog i izbjegavanje papagajskog ponavljanja sadržaja. Velik se dio navedenoga postiže angažmanom profesora, no koliko vam u tome pomaže ili odmaže obrazovni sustav u cjelini?

- Baš tako, najviše se postiže angažmanom učitelja. Sustav je tu da ponudi neki okvir, a taj je okvir često bio prekrut i nije bilo lako učiteljima pomaknuti se iz tog okvira. Mislim da je upravo taj izlazak iz zacrtanoga, propisanoga, jedino mogućega ključan za uspješno poučavanje. Bojim se samo da se koncept jednoga mišljenja, jedinoga mogućeg rješenja, jedine točne interpretacije u proteklih tridesetak godina nije uspio promijeniti, jer smo i dalje društvo u kojemu se različitost smatra opasnošću, a ne bogatstvom. Učenik, često s pravom, misli da je ipak isplativije nemati svoj stav ili da je bolje svoj stav prilagoditi većinskom, da je jednostavnije naučiti ono što se traži nego tražiti neki svoj put. Poslušnost je, čini mi se, i dalje neki ideal kojemu se teži. Kurikularna reforma jest ponudila savitljiviji okvir, fleksibilniji sustav, samo treba znati da je ipak jednostavnije funkcionirati u strogim pravilima jer ta pravila skidaju odgovornost s onih koji ih se strogo pridržavaju. Ako se i ova reforma shvati kao neupitna svetinja, kao nešto što se ne smije preispitivati, onda nekih naročitih pomaka neće biti.

Uza sve ostale probleme u školstvu, možda više nego u drugim granama, muke zadaje i situacija nastala proglašenjem pandemije bolesti COVID-19. Najviše brige zbog neizvjesnosti pokazuju učenici koji trebaju pristupiti državnoj maturi. Kako ih umiriti?

- Državna je matura jedan od najvećih obrazovnih dosega u posljednjih tridesetak godina. To je jedna od rijetkih istinskih antikorupcijskih mjera u nas i ujedno projekt koji pokazuje socijalnu osjetljivost jer omogućuje učenicima da se iz svoje škole, iz svojega mjesta, bez putnih troškova i troškova smještaja, bez misterioznih troškova ispita natječu za upis na deset fakulteta. Ta bi spoznaja trebala biti dovoljna za umirenje, kako vi to navodite. Ako učenici shvate da je polaganje mature u njihovu interesu, a da je odustajanje od mature u interesu onih koji bolje funkcioniraju snalazeći se na kojekakve načine, onda neće biti nikakva straha.

Je li se proces oko državne mature ove godine mogao i drukčije pripremiti, izbjeći sve te stalne promjene u izvedbi?

- Naravno da jest, ali uvijek se sve može i drukčije pripremiti, bolje ili lošije. Ja nisam baš jako upućen u to kako funkcionira sustav pri donošenju odluka i tko je taj netko nepoznati koji vođen svojim spoznajama, providnošću ili interesima u konačnici nešto odlučuje. Ja samo znam da pri izrađivanju ispita za ovogodišnju maturu pandemije nije bilo ni na vidiku (ispiti su predani 30. rujna 2019.) i da su izrađeni u skladu s procedurom. Stručna radna skupina zadužena je za izradu ispitnih materijala, ali ne i za provedbu ispita. Ako baš želite da budem iskren do kraja, reći ću da ja, malen i nebitan, ne bih u katalogu za maturu mijenjao ništa, dakle ostavio bih cijelo gradivo, uključujući sve sadržaje drugoga polugodišta. Dobrim učenicima to bi i tako bilo u interesu jer im je uvijek u interesu da ispiti budu što teži, a oni slabiji bili bi slabiji i ovako i onako. Nekako mi se čini da iz mnogih usta izlaze traktati o izvrsnosti, ali se onda ipak zakida izvrsne i nagrađuje prosječne ili ispodprosječne, pa su tako ovoga proljeća odmah brzinski otkazana učenička natjecanja i uklonjeni neki sadržaji koji se ispituju na maturi, što sigurno nije u interesu tih izvrsnih do kojih nam je toliko stalo.

Član ste stručne radne skupine za izradbu ispita državne mature za Hrvatski jezik. Očekujete li slabije rezultate mature zbog događaja u protekla dva, odnosno tri, mjeseca?

- Očekujem očekivano, tj. da izvrsni učenici izvrsno riješe ispite, dobri dobro, a slabiji slabo. Tko se želi pripremiti za maturu, pripremit će se uspješno i u novim okolnostima, a tko ne želi, ne bi bio uspješan ni da duplu smjenu sjedi u učioničkoj nastavi. Ja nemam maturante ove godine, ali po svojim učenicima vidim da se mnogi sjajno snalaze (u pozitivnom smislu te riječi!) u novim uvjetima i neki, osobito oni nešto zatvoreniji, pokazuju sjajne rezultate u nastavi na daljinu, kreativni su, originalni i savjesni. Vjerujem da je tako i s maturantima, pogotovo što očekujem da su još i motiviraniji za rad od mojih trećih razreda, koji možda računaju na to da će ponešto stići i nadoknaditi u dogledno/nedogledno vrijeme. Dakle, ne očekujem rezultate koji će se znatno razlikovati od dosadašnjih.

Koje naslove, prema vašem mišljenju, zbog opće kulture svatko treba pročitati? Knjige koje zaslužuju biti u kategoriji - kultni naslovi! Koliko od njih imate u vlastitoj biblioteci?

- Uh, ovo je najteže pitanje dosad. Danas je srijeda, pa će to biti izbor od srijede. Četvrtak bi vjerojatno donio neki drugi odgovor, a sljedećeg bih se tjedna sjetio da sam zapravo htio na popis staviti nešto posve drugo. Ipak, u tom mnoštvu naslova koji su u nekom razdoblju mojega života utjecali na mene neki bi imali uvijek svoje mjesto, npr. Tatarska pustinja Dina Buzzatija, najzanimljiviji roman u kojemu se ne događa ništa (patim jer knjiga nije na mojim kućnim policama!), Camusjeva nevjerojatna drama Kaligula (opet nemam!), Sartreova zbirka novela Zid, koju sam još kao srednjoškolac toliko puta pročitao i tjerao druge da je čitaju da je u međuvremenu netragom nestala iz kućne knjižnice pa se nadam da će se naći pošteni nalaznik, Kunderina Besmrtnost ili Nepodnošljiva lakoća postojanja (no, to ipak imam), s popisa lektira netragom nestala genijalna Marinkovićeva Glorija (također mi se smiješi s trećega reda police), a znam da možda zvuči otrcano i tako nekako uštogljeno profesorski, no skrušeno priznajem da doista nekritički obožavam valjda sve što je napisao Krleža, Na rubu pameti, Gospoda Glembajevi, Povratak Filipa Latinovizca… Sad bih mogao nizati i dalje knjige uz koje sam odrastao, a nadam se ne i do kraja odrastao: Tribusonova Povijest pornografije, Zweigova Novela o šahu, vrhunac pustolovne literature Annapurna Mauricea Herzoga, Buddha iz predgrađa Hanifa Kureishija, čudesni Slučajevi Daniila Harmsa, a onda i posve predvidljivi Ana Karenjina, Kiklop, Šimićeva Preobraženja… Već mi je sad žao što nisam naveo mnoge knjige koje sam trebao, i Tri praščića - da, ali negdje se mora stati. Sljedećeg tjedna popis bi vjerojatno bio drukčiji i na njemu bi se našlo nešto posve drugo, doduše, s Buzzatijem na prvom mjestu.

Stignete li uza sve obveze čitati nešto za opuštanje? Koje pročitane naslove u posljednje vrijeme izdvajate kao kvalitetne?

- Naravno da se stigne, i opuštanje je obveza. Oduševio me u ove lijepe tihe dane roman njemačkoga književnika Markusa Orthsa Max, u čijemu je središtu nadrealistički umjetnik Max Ernst, okružen nevjerojatnim društvom, koje čine Paul Eluard, Gala i Dali, Hans Arp, Breton i ostali, meni tako dragi, nadrealistički čudaci. Prije koji dan u knjižnicu sam vratio, pa posegnite za njim, roman Pod Zmajevom stijenom austrijskoga pisca Arna Geigera, stilski izvrstan, na dokumentima utemeljen, a u svojoj tjeskobnosti ipak tako topao da možete ruke na njemu ogrijati.