Aljoša Vojnović: Mnogi će se “resetirati” i shvatiti što je najvažnije
Malo je ljudi u hrvatskom nogometu kao što je to Aljoša Vojnović. Ne zato što
je naš, nego zato što je čovjek s dušom, dostupan svima, ostavljao je srce na
terenu, i za navijače i za klubove za koje je igrao. Danas je njegova nogometna
karijera u mirovanju, prihvatio se nekih novih izazova, jedan od njih je i
pisanje. Mnogi od njegovih čitatelja ne prate nogomet, ali prate njegov
literarni talent. Njegovo ga neposredno izražavanje čini još bližim sugrađanima,
upoznajemo ga kroz žrtvu, odricanje, neizvjesnost, ali i one lijepe trenutke
koje donosi tim, zajedništvo i cilj.
Kako sportaš u vama podnosi ovo ograničeno kretanje, izolaciju?
Imate dvoje male djece i suprugu, trenirate li s njima kod kuće ili oni više
"treniraju" vas?
- Sve što nam je donijela ova pandemija više na mene utječe zbog samog
stila života kakav sam imao prije nje, manje s onog sportskog aspekta. Nedostaju
mi druženja s prijateljima, kave u gradu, pokoji izlazak. U biti, sve ono što
nedostaje i velikoj većini ljudi trenutno. Uzimali smo stvari zdravo za gotovo,
što je i normalno, ljudski. Ali mislim da će podosta nas napraviti određeni
reset i shvatiti što im je u životu najvažnije. Počevši od mene samoga. Već sam
odlaskom u igračku mirovinu znatno smanjio količinu fizičke aktivnosti, doista
ne mogu reći da treniram ni prečesto ni redovito. Pokušavam odraditi neki
minimum, tek toliko da ne izgledam kao bure. Trenutno se teško mirim s
činjenicom da ću morati puno više trenirati ili baviti se nekim oblikom
rekreacije da bih bio fit. Ili da bar stanem u svoje hlače i za šest mjeseci. U
posljednje me vrijeme supruga redovito posrami disciplinom i brojem treninga
koje tjedno odradi sama u stanu. U biti, meni je kao bivšem nogometašu najgori
taj dio solotreninga, jer sam volio i naviknuo na treninge s ekipom. Što se tiče
djece, svi koji imaju klince razumiju teškoće i izazove s kojima se susrećemo
kao roditelji u ovom razdoblju, da ih ne stavimo u top i ispucamo na Mjesec.
Djeca su, pa je razumljivo da se zbog karantene često svađaju, provociraju,
vijaju oko stolova, crtaju po tapetama i namještaju. Ali, realno, podnose ovo i
bolje nego što sam mislio da hoće jer se njima dosta bavimo.
DO ČETVRTKA U ZAGREBU
S obzirom na situaciju oko koronavirusa, čime se bavite? Pišete li nove
kolumne, radite li na novim projektima, gdje se vidite u budućnosti?
- Početkom veljače zaposlio sam se u jednoj maloj boutique-agenciji u Zagrebu
koja se bavi organizacijom sportskih događaja. Budem u Zagrebu od ponedjeljka do
četvrtka, a kući sam petkom i vikendima. Srećom, posao koji radim jako mi se
sviđa i osjećam da u poslovnom smislu rastem. U ovom se trenutku ne mogu
izmaknuti od činjenice da krećem od nule svladavajući neke nove životne uloge i
vještine. Zato mi je jako drago da sam pronašao okolinu u kojoj mogu učiti i
napredovati. Jasno, ovo je još jedna situacija u kojoj je supruga podmetnula
leđa i preuzela veći dio brige oko djece na sebe. Ja se malo više angažiram
vikendima i nekako držimo sve u ravnoteži. Meni se, nažalost, ništa konkretno
nije otvorilo u našem gradu nakon što sam zaključio igračku karijeru i zbog toga
je prilika koju sam dobio u Zagrebu bila predobra da ne bih pokušao. Za sada
mogu reći da je pun pogodak. Uz to, kolumna je i dalje aktivna i nastavljam
pisanje za Telesport. Kolumna mi je sasvim neočekivano otvorila neka nova vrata
i u ovom sam trenutku ponosan time kako je prihvaćena. Iznenadilo me je da nema
puno loših komentara, a nevjerojatan je broj ljudi koji mi se javljaju na
društvenim mrežama riječima hvale. S obzirom na to da nisam imao neku zavidnu
nogometnu karijeru, ne mogu si objasniti činjenicu da je toliko čitana i da ne
ostavlja ljude ravnodušnima. Očito je moj nogometni put na neki način blizak
golemom broju bivših nogometaša, pa čak i sportaša općenito, i iz te perspektive
ono sto pišem nije im strano, nego se s time mogu i poistovjetiti. Upravo to
daje određeni kredibilitet kolumni, nije fejk. Drago mi je i što ju čitaju neki
koji govore da to ne rade. To također nešto znači i govori između redaka o meni,
kolumni i njima samima. U ovom trenutku nemam pojma kamo kolumna vodi, što joj
je cilj. Glavni urednik i netko koga smatram svojim mentorom, Aleksandar Holiga,
tvrdi da imam još dovoljno toga ponuditi, napisati i dotaknuti se. Ja nekako
uvijek razmišljam da kolumna ima smisla dok je ljudima zanimljiva. U trenutku
kada oni koji je čitaju počnu okretati palac prema dolje, mislim da neće biti
smisla nastaviti.
Mnogi od nas imaju na svojim policama poneki nepročitani naslov, je li
takva situacija i kod vas? Koja literatura prevladava na vašim policama s
obzirom na to da i vi i supruga imate specifične karijere, a tu su, naravno, i
djeca?
- Da budem do kraja iskren, ne čitam onoliko koliko bih volio, niti onoliko
koliko bih trebao. Samim time moja se literatura s kućnih polica svodi na djela
J. R. R. Tolkiena, razne autobiografije bendova poput U2, Queen i nekoliko
naslova ‘samopomoći‘ koje sam čitao još dok sam igrao vezano uz motivaciju i
samopouzdanje sportaša. Što se tiče supruge, ona me tu ‘šije‘ dobrano, tako da
njezin kutak s literaturom sadržava dosta knjiga o zdravlju, prehrani, odgoju
djece i, naravno, fotografiji.
Kupujete li knjige i jeste li pročitali sve naslove iz kućne biblioteke?
Sad kad svi imamo više vremena nego inače, je li na red došao neki naslov s
police? Uz kakav se žanr opuštate i imate li naslov koji prema vašem mišljenju
svakako valja pročitati?
- Nastavno na ranije spomenuto, u posljednja četiri mjeseca dvije knjige koje
sam kupio bile su direktno vezane uz moj posao. U biti, mogu jednu od njih i
toplo preporučiti: Polarni san putnika i putopisca Davora Rostuhara. On je 26.
čovjek na svijetu koji je sam, bez ičije pomoći, na skijama prešao više od 1100
km od ruba Antarktike do Južnog pola. Knjiga govori o ostvarivanju svojih snova,
a kao takva aktualna je bez obzira na to čime se netko od nas bavi ili što radi
u životu.
(AUTO)BIOGRAFIJE SPORTAŠA
Kada je riječ o nogometu i stručnoj literaturi, postoje li naslovi koje
svaki sportaš mora pročitati? Koje biste preporučili svojim nasljednicima na
terenu?
- Da je moje dijete sportaš i da mu dajem savjet, rekao bih mu da pročita sve
dostupne autobiografije najvećih svjetskih sportaša. Ne nužno nogometaša, npr.
odlična je Ja, najveći Muhammada Alija. Takve knjige daju kontekst uspjehu,
govore koja je njegova cijena i što je potrebno imati u sebi. Uz takve naslove i
sam sportaš može sebi dati odgovore na pitanja koja ga muče. Uz to, svaka knjiga
samopomoći može biti korisna sportašu, posebno nogometašima koji igraju pred
navijačima, imaju konkurenciju unutar svojega tima i suočavaju se s velikim
očekivanjima okoline. Izvrsna je The subtle art of not giving a fuck Marka
Mansona, koja isprepleće humor s inspirativnim savjetima.
I vi i supruga razvili ste prepoznatljive karijere. Koliko je bilo teško
uskladiti obveze s obzirom na specifičnosti posla, imate li kakav savjet ili
preporuku za druge koji se nalaze u sličnoj situaciji?
- Ne bih rekao da je bilo poteškoća. Da bismo nas dvoje dobro funkcionirali
kao par, morali smo prvo dobro funkcionirati kao jedinke. I supruga i ja smo
kroz poslove kojima smo se bavili ili se danas bavimo pronašli način za
samoaktualizaciju. Iz toga proizlazi to da se ugodno osjećamo u svojoj koži te
smo kao takvi skladni partneri. Podrška je ključna riječ.