Bome, leti vrijeme! Koliko je već ova novinska kolumna dio mene! U ožujku iduće godine bit će tri godine otkako me je moja urednica pozvala da na početku pandemije COVID-19 pišem zanimljive i poučne članke za Glasove čitatelje. Sada mi se čini da je i meni bilo itekako psihoterapijski bitno imati neki oblik izražavanja i vlastitog promišljanja o onom što najbolje znam - o djeci i mladima.

Nije dugo trebalo da kolege i ja shvatimo kako će ova pandemija najveći danak uzeti upravo na mladim ljudima. Nažalost, bili smo u pravu. Osobno i dalje sam stava da su sve epidemiološke mjere bile nužne da sačuvamo zdravlje svih građana, ali nekako je u tom razdoblju stišavan glas moje struke koja je upozoravala na to da ljude, a posebice djecu i mlade, ne smijemo ostaviti bez adekvatne podrške u kriznim okolnostima. Brojna su djeca, ne svojom krivnjom, upala u začarani krug loših obiteljskih odnosa, osamljivanja, osobne destrukcije, a posljedice su vidljive. Najbolje znaju oni koji doista kompetentno rade s mladima, a posebno ovdje želim istaknuti poguban utjecaj brojnih kvazistručnjaka koji se upuštaju u rad s mladima sa psihičkim poremećajima. Danas si svatko uzima za pravo postaviti dijagnozu i dati prijedlog liječenja, no kad sve krene naopako, e onda može i na psihijatriju. Djeca su, realno, preživjela previše glupih odluka odraslih, eksperimenata koji nisu doveli ni do čega osim do kaosa u svim segmentima koji zadiru u položaj djece i mladih općenito. Najvažniji je uzrok u tome što mnogi odrasli jednostavno više nemaju sluha za dječje slabosti, oni su zapravo usmjereni na potrebe odraslih, a samo deklarativno na potrebe djece.

"Djeca su ukras svijeta", stih je iz jedne starije pjesme, no čini se da itekako odgovara današnjoj realnosti. Jer umjesto da nam djeca budu aktivni promotori napretka, kao da stalno imamo potrebu negdje ju povremeno ubaciti u sliku, ali kao dekor, bez prava na aktivnu i jasnu ulogu u kreiranju vlastite budućnosti. O.K., prvo smo im dali iskustvo štrajka, onda smo ih uvukli u domove i usput im s maskama i pozicijom da su mali bioteroristi onemogućili pravo na normalnost u odrastanju prema nekoj mudrijoj i zreloj životnoj dobi. Kada ni to nije bilo dovoljno, uvjerili smo ih da je prijateljski odnos roditelj - dijete bolji od klasičnog odnosa između djeteta i roditelja, pa smo izbrisali sve granice i kroz stav "permisivnog ili popustljivog" odgoja doslovno uništili djecu koja tek ulaze u ozbiljnost životnih okolnosti. Složit ću se sa svojim kolegom koji je nedavno izjavio kako će nas permisivni odgoj doslovno uništiti. Dolaze nove generacije koje nisu spremne za izazove koje nosi život. Osnažili smo ih na potpuno pogrešan način, dali smo im pravo da viču na roditelja, da ga udare, sedmogodišnjak nasrće nožem na roditelja, a ni policija mu nema pravo uzeti iz ruke taj nož. Naravno, prva je stanica psihijatrija, gdje je liječnik jedini kompetentan da mu uzme nož iz ruke i kaže mu kako to nije način na koji se treba odnositi prema roditelju. Nitko ne razmišlja o dalekosežnim posljedicama. Ako već u dobi kada mu je sedam ili osam godina roditelji nisu u mogućnosti djetetu postaviti granice, ne trebamo očekivati da to može liječnik, čija je uloga liječiti, a ne odgajati. Također, ako uvedemo djetetu lijek samo zbog toga da ne bude agresivno, a primarno je, zapravo, neodgojeno, dajemo li unaprijed alibi da se jednog dana, kada u odrasloj dobi na nekoga nasrne nožem, opravda činjenicom da je još od malih nogu bio dio psihijatrijskog tretmana. Dakle, uvodimo odgojnu promašenost u psihijatrijsku bolest!? Potpuno promašeni pristup jer tako već u startu rehabilitiramo agresiju i nepoštovanje granica.

Sljedeće što upućuje na to koliko ne gledamo u budućnost jest i činjenica da ponovno omalovažavamo školu, obrazovanje, učenje i općenito autoritete. Recimo, u školama se gledaju nogometne utakmice. Kako se svi stalno pozivamo na demokraciju, ne vidim u čemu je problem ako bismo sljedeći put gledali vaterpolo, rukomet, gimnastiku... Zašto se u školama ovih dana nije gledala djevojka iz Splita koja je uspjela osvojiti zlato na svjetskom prvenstvu iz jedne, očito, manje bitne sportske discipline. Šaljemo li djeci poruku da je jedino što je vrijedno da škola stane, osim pandemije i ugroze našeg zdravlja, nogomet? Dakle, sportsko se natjecanje izjednačuje s borbom učitelja za veće plaće, liječnika da održe sustav u formi tijekom pandemije ili policije koja pazi da sve bude u najboljem redu, a svi rade u otežanim uvjetima. Kakvu poruku šaljemo djeci - da je škola manje bitna od igre, da je učenje sporedna, a nogomet glavna stvar, ili da je profesor manje važan od igrača koji u danu zaradi više od godišnje plaće cijele zbornice. Djeca su fascinirana astronomskim zaradama i raskošnim stilom života, međutim, rijetki su oni koji to doista uspiju. Neki nisu završili ni srednjoškolsko obrazovanje, a zarada im je većini nepojmljiva. Koliko bi se škola, vrtića, bolnica... moglo sagraditi kada bi se novac pravednije raspodijelio? Ne znači da odričemo pravo dobre plaće dobrim nogometašima, ali brojke koje se vrte u nogometu daleko su od realnih.

Za kraj nešto o reklami "Zokiju je sjela plaća" u kojoj je lega počastio cijelu ekipu nakon što mu je sjela plaća. Previše sam se u karijeri nagledala djece koja žive u obiteljima u kojima tata ili mama nakon što sjedne plaća cijelu potroše na šanku. Dakle, pazimo bolje kakve poruke šaljemo klincima, jer na kraju se sve obije o glavu.