Bio je naporan poslovni dan. No, krajnji je rezultat odličan. Donosimo zaključak da je mentalno zdravlje prioritet, i to mora biti i u budućnosti. Samo se tako možemo i trebamo suočiti sa svim nadolazećim izazovima u ionako užasno zahtjevnim vremenima obilježenim potresima, pandemijom, ratom i strahom od toga što donosi budućnost.
Nakon ozbiljnog rada, slijedi dan za opuštanje, na plaži, s ručnikom, kremom za sunčanje, naočalama, nešto kuna za kavu i mozak na "sve radim osim da razmišljam". Meni to nije lako postići, moj je stalno petsto na sat, uokolo traži i pasivno sluša što glasniji pojedinci imaju reći.
E, moj galebe!
Tko kaže da su "galebi" na Jadranu ostali u prošlom vremenu, da žive još samo u legendama i anegdotama? Upravo promatram dvojicu ispred sebe, nije da mogu izbjeći čuti ih, jer su jako blizu mog ručnika i uopće se ne trude stišati se. Naravno, tema je više nego očekivana - koja im je šansa da određena djevojka bude "upecana". Odmjeravaju ih i komentiraju vrlo kritično. Odmjerim i ja njih, tek da vidim kakvi su to Apoloni kad su tako strogi prema damama. Vidim, nisu baš samokritični, ali eto ti sljedećih opisa: kratke noge, male grudi, uopće nema grudi, krive noge, debele noge, nogometaške noge, pretanke noge, salo na sve strane, sva je u celulitu, a vidi nema ni dvadeset, bila kao sir, ispijena, grbava, salasta, ne zna ni plivati kako treba". Bilo je i gorih komenatra, no nije ih pristojno navesti u novinskoj kolumni. Namjerno vam neću njih dvojicu opisati, nisu zaslužili da trošim riječi na to.
Dakle, žene su uvijek predmetom muškoga procjenjivanja. U redu, razumljivo je i biološki prihvatljivo da jedni druge promatramo i tražimo ono što mislimo da je nama privlačno. Međutim, samokritičnost je uvijek na strani žena koje sebe do najmanjeg detalja obeshrabruju, dok istodobno i najveću manu na muškarcu opisuju u duhu prihvatljivog i simpatičnog. Sasvim nam je O.K. i slatko kada imaju pivski trbuh, sijede na bradi, neurednu bradu, ćelavu glavu, naborano lice (koje ukazuje na njihovu mudrost i zrelost, a u žena na starost i nebrigu). Njihov neuredan i pomalo boemski izgled često asocira na produhovljenost i mističnu privlačnost. Kako su žene tako same sebi postale najveće neprijateljice?
Sjetimo se samo nekad obožavane Barbike. Bila sam od onih sretnica koja je svoju prvu dobila davno od kumova iz Kanade. Gledala sam je s obožavanjem, čuvala i divila se njezinom nedostižnom izgledu. Noge do neba, dugi vrat, struk taman da se pitaš gdje joj stanu unutarnji organi, grudi toliko velike da se i danas pitam jesu li ju stalno boljela leđa. Svi smo se divili tom nametnutom idealu ljepote koji je svima nama nametao takav pritisak, jer smo znale da nikada nećemo biti tako savršene, poput tog ženskog božanstva. Kasnije sam u Americi za Božić, na kraju srednje škole, sama sebi kupila kolekcionarsku Barbiku i ponovno sam prolazila fazu beskrajnog divljenja i težnje da joj bar malo budem nalik. Barbika je bila savršena u svakom pogledu, a mi nesavršene patile smo jer se ne možemo približiti tom muškom idealu ženske ljepote.
Sjetio se netko prije nekoliko godina da dokaže današnjim djevojčicama na nekoliko laži vezanih uz Barbike. Ako, dakle, žele izgledati poput te lutke, moraju prvo uzeti u obzir sljedeće: kada bi Barbiku pretvorili u stvarnu osobu, sukladno proporcijama te lutke, ta bi žena trebala biti visoka oko 2,80 cm, sa strukom oko 40 centimetara. Vrat bi joj trebao biti toliko dugačak da ne bi mogla držati glavu. Sada bih voljela da netko izračuna vrijednosti za živog muškaraca u odnosu na lutka Kena.
Sjećate se možda starih filmskih plakata na kojima je Marylin Monroe, kao i njezine kolegice, reklamirala Coca-Colu. Dakle, na tim je plakatima imala toliko dugačke noge da kada biste ih prebacili u svijet stvarne žene, ta bi morala biti visoka tri metra.
Zbog sebe, a ne Kena
Prema tome, drage moje žene, one s plakata nisu realne, realne su one koje kuhaju, spremaju, brinu o djeci, trče za njima, uspavljuju ih, kupaju, miluju, obasipaju ljubavlju, vode na slobodne aktivnosti, otrpe njihove uvrede ili agresiju kada su nervozna, bespomoćna, strepe kada su bolesna, smiruju kada je kaos, podižu atmosferu kada je neka tuga, ulijevaju nadu, sigurnost, mir, brigu, ljubav, pažnju, inspiriraju i potiču na bolje, tješe kada je gore i uz sve to ne traže zauzvrat ništa. Osim malo svega od ranije navedenoga.
I da, stvarne žene nemaju cijeli život dvadeset, upravo one koje čine temelj brojnih obitelji i lijepe sve pore i pukotine u njima su one stvarne i nadasve posebne žene. One nisu definirane godinama, kilogramima, obujmom grudi, struka i bokova, nego primarno svojom osobnošću i pameti koja im dopušta, ako im se hoće, da sve to i "poprave". Jer im se može, ne zbog Kenova, nego zbog sebe!
“Vanjska je ljepota još dragocjenija kada prekriva unutarnju. Knjiga, čije zlatne kopče zatvaraju zlatni sadržaj, stječe posebno poštovanje.” (William Shakespeare)