Rijetko, gotovo nikada ne sudjelujem u javnim demonstracijama u kojima žene ističu koliko su neravnopravne u odnosu prema muškarcima. Mislim da nikako da shvatimo kako uzrok naših problema ne leži u tome što nas drugi spol ne razumije, nego primarno u tome što mi ne razumijemo jedna drugu. Naime, ni jedan muškarac ne može ženu oslabiti kao žena ženu, ponajprije svojim nečinjenjem u trenutku kada neka žena treba pomoć. To se može lako opaziti u bilo kojem okružju u kojemu većinu čine žene, gdje će se većina žena uvijek prije zauzeti za pravo muškarca nego za pravo kolegice koja u nekom trenutku treba njihovu podršku. Žena je ženi najveći neprijatelj i realno rijetko kada muškarac može obezvrijediti pravo žene da bude žena kao što mi same to znamo.

Ne sjećam se kada sam opazila na društvenim mrežama da muškarac muškarcu prigovara kako izgleda, nabacuje mu na nos broj kilograma, komentira kako se odjenuo i je li to u skladu s dobi i statusom, ne dvoji je li dovoljno dobar otac i koji su kriteriji za to, na pita se je li pametan ili je glup i na koji se način to može izmjeriti, je li sposoban za posao kojim se bavi... Dakle, metar kojim mjerimo same sebe same smo iskrojile mi žene, ne muškarci. Uostalom, muškarce najčešće odgajaju mame, pa rezultate svega toga ubiremo svakodnevno, na svim razinama, kad ti sinovi odrastu.

Najnoviji "rat" koji se vodi među ženama vezan je uz pitanje ima li žena pravo na samostalno odlučivanje. Mnogim je muškarcima to ionako nevažno, na kraju krajeva sve će oko djece ionako preuzeti majke, koje su same sebi nametnule ili im je nametnuto mišljenje da mogu sve, pa na kraju i odgajati muškarce koji će jednog dana, prema njima, biti odgovorni za to što im sustav ne daje ono što misle da im i pripada. Kada se žena u nekim godinama odluči na promjenu, "milijun" će joj drugih žena odmah poručiti da to nije u skladu s njezinim godinama, da sramoti djecu, muža, partnera, prijatelje, rodbinu. Dakle, same smo definirale godine u kojima nam je nešto dostupno i prihvatljivo ili nije, na zgražanje okoline po principu "kadija te tuži, kadija te sudi".

I samu me često uhvati strah od toga koliko smo mi žene spremne jedna drugu obeshrabriti, omalovažavati, negirati, spustiti na zemlju, nekim svojim postupcima ili komentarima želimo dokazati da danas biti žena sa stavom i nečim u glavi nije baš poželjno... Koliko god se trudimo da smo u rangu s našim muškim kolegama, radije ćemo se prikloniti muškoj manjini nego ženskoj većini u brojnim djelatnostima, a posljedično ćemo odraditi najveći dio posla. Dakle, desetljećima optužujemo muškarce da nas oni onemogućavaja u tome da budemo žene u pravom smislu riječi, a zapravo smo za sve odgovorne same. Možda bi bilo dobro da s vremena na vrijeme same osvijestimo koliko smo prenapregnute od posla, obveza, kuhanja, čišćenja, pospremanja, stalne brige za djecu, kuću, dom, obitelj, roditelje, susjede, sve koji nas trebaju, pa da možda povremeno stanemo na loptu i upitamo se tko je za to odgovoran. Žene ili muškarci?

Na diktat izgleda, visine, težine, trendova, boje kose, obrva, u konačnici i naših izračuna plaća pristajemo same. Onog trenutaka kada smo pristale na to da nam kažu "u tim godinama ne izgleda loše" ili "za svoje godine čak i izgleda dobro" ili " za svoje godine izgleda tako da se još uvijek okreću za njom", a s druge strane on je "što stariji, zgodniji", "kao vino je, što stariji, bolji", dale smo zeleno svjetlo da nas sustav samo "proguta" u jednom trenutku i ograniči nam mogućnost slobodnog uživanja u životu, koji nam pripada bez kondicija. Na način kako mi izaberemo!

Pristale smo da nas ukalupe u desetljeća, po principu, nešto je dopušteno u dvadesetim, nešto u tridesetim, rijetko što u četrdesetim, a u pedesetim bi žene valjda "zakonom trebalo zabraniti". I to ne po diktatu muškaraca, nego po diktatu žena.

Dakle, realno, muškarci baš i nisu silno zaokupljeni našim pravima, ili željama, ili svim onim za što im pripisujemo odgovornost, oni su najviše zaokupljeni sami sobom. Pritom se ne stignu još baviti i našim pravom na jednake plaće, isti položaj u bilo kojoj domeni društva, pravom da odlučujemo u svoje ime, pravom da imamo i višak i manjak kilograma, pravom na sve ono što nam čini da se osjećamo i budemo bolje, zdravije, ispunjenije. O tome, mahom, odlučujemo na kraju mi, žene.

Mi same sebe demantiramo u nastojanju da budemo iste kao muškarci. Po meni, potpuno promašen pristup! Muškarac i žena ne trebaju biti isti, nemoguće je, jer smo potpuno različiti u puno toga, ali smo slični u jednom: želimo biti uvaženi i prepoznati od okoline i želimo biti svoji.

Ako žena želi biti svoja, onda je u problemu sa svima, sa ženama i s muškarcima. Prema tome, dajmo priliku sebi da se ravnamo na principu "nisi puzzla da bi se uklopila". I ne razumijem zašto bih sebe ograničavala samo zato što mi kalendar pokazuje da sam sretna što sam u ovom ludilu uspjela preživjeti još jednu godinu. Dakle, drage žene, nije do muškaraca, do nas je. Shvatite da je u redu biti žena, uz to pametna i svoja. Za to nam ne treba zakon nego ponajprije vlastiti stav da nam to pripada.

“Kada muškarac ustane da govori, ljudi ga obično prvo slušaju i tek onda i gledaju. Kod žena je drukčije. Njih prvo pogledaju, pa ako im se svidi to što vide, tek onda i slušaju.” (Pauline Frederick)