Točno se sjećam što je bio must have kad sam išla u osmi razred. Sjećam se trenutka kad sam dobila prve balerinke, one koje su bile miks današnjih mokasinki i balerinki, modro plave s bijelim cvjetićem u sredini. Da sreću zbog prvih brodarica i ne spominjem! Sjećam se i prvih trenerki bez kopčanja naprijed, znam da sam ih kupila s tatom u Zagrebu, i da ih sestra i ja prvih nekoliko mjeseci uopće nismo nosile. Bilo nam je žao uprljati ih. Znam i kada sam dobila prve lijepe kratke hlačice iz Belgije i uz njih T-shirt s likovima zvijezda. Takve i slične stvari često su nam bile nedostižne, nismo ih uvijek mogli kupiti, a bile su zadnji krik mode tog vremena. Neke stvari čuvam i danas, nekoliko sitnica kao uspomenu na vrijeme kada je sve bilo nepodnošljivo lagano. Najteže je bilo ugurati sve ludorije i igre s ekipom u jedan dan.

U moje vrijeme sigurno nije bilo “moderno” nositi tragove rezanja po sebi da ih svi vide, jer je to “cool” i time “izražavate kako se sami tog dana osjećate”. Ako ste loše, “cool je i u trendu izrezati se od glave do pete”?! “Cool” je biti s 15-ak godina brutalno tetoviran ili tetovirana (znam da je to zakonski moguće samo starijima od 18, ali slabo se mari za to)?!

Također, jako je “moderno”, zapravo “poželjno”, ako si mlad, da sam sebi svaki dan dijagnosticiraš neki psihički poremećaj?! Upute će ti dati poznati tik-tokeri, klinci možda nekoliko godina stariji od tinejdžera kojem su uzor, a koji već imaju toliko životnog iskustva i znanja jer su, tvrde, do dvadesete preboljeli sve poremećaje iz važeće MKB klasifikacije. Uz to su odlični za dijagnozu i savršeni za propisivanje načina liječenja?! Nude dijagnoze, rješenja, potiču druge da i oni nađu neku svoju dijagnozu. Naime, psihički se poremećaj propagira kao stil života, pripadnost, ali ne nekoj supkulturi kakvi su nekad bili pankeri, šminkeri, darkeri, nego supkulturi sljedbenika koji se “režu”, “osjećaju bipolarno”, “suicidalno”, “psihotično”, “depresivno”..., do onog famoznog osjećam se kao “ONO”. Da se razumijemo, kao liječnica nemam predrasude, moje je liječiti, ne filozofirati, ali kada vidim da se djeci zapravo nudi da preuzmu stav i identitet “psihički bolesne osobe” i uvjerava ih se da je posve u redu “up to date” probleme rješavati pokušajem suicida, rezanjem po tijelu, pijenjem različitih vrsta alkoholnih pića, konzumacijom svega i svačega, najčešće smeća u kojemu se ni najvrsniji toksikolozi ne mogu snaći, onda je jasno da svi imamo problem daleko veći od jedne platforme.

Imamo problem “poznatih i mladima uzornih osoba” koje ih umjesto na zdrav stil života guraju u psihijatrijski poremećaj. Načelno, od zdrave osobe prave bolesnu, podržavaju je u tome da je bolesna, jer tek ako si bolestan, onda si prihvaćen. U društvu koje je odavno bolesno samo po sebi, na svim ravninama, dužinama i okomicama! Bolesni smo na način da toleriramo da nam takve osobe usmjeravaju djecu, obezvrjeđujemo stručnjake, minoriziramo ih, ismijavamo, vrijeđamo... Oduzima se legitimitet ljudima koji godinama u sustavu skrbe za djecu i dobro znaju što znači psihički bolesno dijete, i što znači biti roditelj djeteta koje je stjecajem životnih okolnosti postalo pacijent u sustavu. Djeteta koje je ranjivo, osjetljivo, nesigurno, pogubljeno.

Ispada da mnogi ne žele stručnjake koji se uistinu trude liječiti djecu, nego daju prostor varalicama, šarlatanima, prodavačima magle i gluposti koji uvjeravaju djecu da je psihička bolest nešto moderno, nužno. Sutra će, bojim se, biti moderno za svaku lošu ocjenu skakati s mosta ili uzeti nož, ma sve suprotno zdravom razumu.

Dakle, mi smo država u kojoj je najviše nogometnih i rukometnih trenera, a onda i liječnika svih specijalnosti, pa tako i psihijatara. Većina su, dakako, lažnjaci, oni koji djeci nude bolest kao način i stil života. Tik-tokeri i drugi influenceri nisu se nikad prijavili da volontiraju u sustavu brige o bolesnicima. Nema ih ni kod mene na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju. Nema tih poznatih faca kada policija pokupi nečije dijete s ulice, kada ih pedijatri oživljavaju, dječji psihijatri i psiholozi osnažuju i vraćaju im volju za životom. Rijetki su oni koji će djeci dati poticaj da budu vani, igraju se na igralištima, druže, zaljubljuju, dijele prave osjećaje i iskrene simpatije. Umjesto da dijele radost života i veselje mladenačkih godina, uzeli su ti nazoviznalci sebi za pravo propagirati depresiju, pokušaj suicida, suicid, rezanje, droge, alkohol, psihotična stanja kao stil života.

Nisam uopće staromodna, ali kad namećeš klincima devijantna ponašanja i uvjeravaš ih da zbog toga što si sebe odlučio prikazati psihički bolesnim, imaš i popularnost i novac, e to je za mene nepoštovanje psihijatrijskih pacijenata i mladih ljudi općenito. Bolju bi im poruku poslali da objave fotografiju s krampom, jer mnogi su priznati stručnjaci i danas uistinu uspješni ljudi s istinskim rezultatima zarađivali džeparac kopajući kanale i radeći druge teške poslove. Takvima sigurno nije palo na um stjecati poštovanje izrugivanjem psihičkih bolesti i guranjem djece i adolescenata u nešto što nitko razuman ne može razumjeti. Nedopustivo je, a prema mome mišljenju čak trebalo biti i kažnjivo, koristiti svoju slavu i publicitet za glorificiranje psihičkih bolesti na način koji sam vam opisala. Ako ste poznati i mladi vas poštuju i slijede, vaša je obveza biti im afirmativan uzor, a ne destruktivan. Nitko me ne može uvjeriti u alternativu.

”Što je slava? Sjajna zakrpa na trošnoj odjeći pjesnika.” Aleksandar Sergejevič Puškin