Zahuktala se nova školska godina, zadovoljni smo činjenicom da nam se djeca uživo druže i uživo prate nastavu, dakle sve je nekako opet kao što bi trebalo i biti.

Namjerno se neću u kolumni usmjeriti na pitanje trebaju li ili ne nositi zaštitnu masku ili, ako treba, na koji način, gdje, koliko dugo, s kojom svrhom. Struka je rekla svoje i, prema tome, primarno nam je misliti na zdravlje djece, a svjedočimo sve većem porastu obolijevanja i među njima. Dakle, dajmo im priliku da idu što duže u školu uživo, nastojmo im i sami svojim odgovornim ponašanjem što duže to osigurati.

Roditelji su, naravno, često zbunjeni, uglavnom nedovoljno pripremljeni i nesigurni oko toga kako i na koji način svom djetetu osigurati što lakšu prilagodbu na sve situacije koje su ispred njih: ulazak u sustav obrazovanja, upoznavanje novih vršnjaka, prilagodba na učitelje, nastavnike, profesore, brojni klinci zbog odabira željene škole često mijenjaju i mjesto stanovanja, pa je i u tom dijelu potrebna dodatna prilagodba, a osim toga nekima je i promjena iz virtualnog svijeta prebaciti se u ovaj, realni svijet praćenja nastave i drugih obrazovnih i odgojnih procesa. I mali i veliki u procijepu su između vlastitih želja i mogućnosti, nošenja s brojnim drugim izazovima, posebice adolescenti kojima je posebno izazovno odgovoriti na svačija očekivanja, a uz to su pod teretom i očekivanja obitelji, napose roditelja, ali i okoline koja im silno želi nametnuti stav kako je sve manje od odlične ocjene neprihvatljivo, gotovo propast?! Dojam da su neuspješni prelijeva se često i na roditelje koji onda nedovoljan uspjeh djeteta često osjećaju i kao vlastiti propust, smatrajući da dobar ili vrlo dobar nije nešto čime se kroz život mogu i trebaju nositi.

Dakle, pitanje je kako kao roditelji olakšati djeci da ne popucaju pod bremenom tolikih očekivanja i niza opravdanih, ali sve više i neopravdanih pritisaka čiji konačan cilj zapravo ne bude plodonosan, već, suprotno tome i često, potpuno katastrofalan.

Škola ipak danas postaje mjesto i gdje su često prisutni brojni okidači za pojavnost psihičkih smetnji među djecom i adolescentima, a s druge se strane ograničava utjecaj škole na brigu o socijalizaciji djece. Procesima i njihovim razvojnim fazama u sazrijevanju individualnost se često tretira kao manjkavost, a ne kao vrlina. Uklopljenost u prosječnost i marginalizacija djece koja su “ranjiva, potrebitija, osjetljivija” te vrlo često nedostatak stručnjaka unutar škole pridonose i izostanku odgovarajuće podrške u stresnim i kriznim situacijama, a posebno osjetljiviju skupinu predstavljaju djeca iz skupine pervazivnih razvojnih poremećaja, djeca s određenim invaliditetom, djeca s intelektualnim poteškoćama, kao i djeca iz posebno ranjivih obiteljskih okolnosti kao brakorazvodi roditelja, smrt jednog od roditelja, teška bolest roditelja ili drugog člana unutar obitelji. U ovim novim okolnostima naglašena je i loša socijalna i ekonomska situacija, egzistencijalna ugroženost obitelji, financijska stabilnost, što se vrlo često odražava i na pojavu nekih drugih psihičkih poremećaja: alkoholizam u obitelji, nasilje, zanemarivanje i zlostavljanje djetetovih potreba i sl.

Online školom u jednom je trenutku djeci naglo prekinut normalan proces redovitog školovanja. Bila je potrebna ubrzana prilagodba i djece i nastavničkog osoblja, ali i roditelja. Značajna promjena u navikama njihove djece podijelila je i roditelje glede poimanja potrebe za online načinom školovanja. Škola na daljinu utjecala je na ponašanje njihove djece: izgubila su strukturu dana, ritam sna i buđenja, povećala se upotreba energetskih pića, posebno u dobi između 13 i 15 godina, povećana je upotreba i cigareta, psihoaktivnih tvari, marihuane, alkoholnih pića... Naglašene su promjene i u apetitu, uz povećanu potrebu za slatkišima i hranom bogatom ugljikohidratima, te naručivanje brze hrane do kućnog praga, slaba ili nikakva tjelesna aktivnost... Potpuno su izostali socijalni kontakti i stvaranje bliskih odnosa s vršnjacima, zapravo se dogodilo izbjegavanje kontakata uživo uopće. Nastava vrlo često i preko mobitela, umjesto laptopa ili kompjutora, uz osjećaj kako škola “u biti, uopće i ne postoji”.

Što je našim klincima u današnje vrijeme stres: njihovi su odgovori usmjereni uglavnom na polazak u školu, školski uspjeh, ocjene, imperativ 5,0 prosjeka, nerealnih očekivanja okoline, nemogućnost realizacije očekivanja roditelja i okoline. Također, iznimno je naglašen strah od nepripadanja vršnjacima, strah od odbacivanja, strah od neuklopljenosti u popularne i strah od izolacije, osamljivanje, izrugivanje, sramoćenje, težnja da u svemu ostvare očekivanja drugih - kroz ocjene, sportska postignuća, stabilnost ljubavnih veza, odnosa sa starijima, posebno s autoritetima... Izostaje bilo kakav pozitivni bunt kojim teže objaviti okolini da odrastaju i sazrijevaju.

Što možemo očekivati? Nagle promjene raspoloženja, gubitak interesa, povlačenje u sebe, burne emocionalne reakcije i ljutnju, svadljivost i razdražljivost, prkos, tvrdoglavost, agresiju, rizična ponašanja, promjene u spavanju i uzimanju hrane, glavobolje, bol u trbuhu, nesigurnost, zbunjenost, prestrašenost i nove strahove uz smetnje s pamćenjem, koncentracijom i učenjem... U konačnici - pojavnost samoozljeđivanja i želja da umru “jer je sve postalo bez veze”.

Zbog svega navedenog dajmo im šansu kao odrasli, svojim odgovornim ponašanjem u ovoj pandemiji, za normalno školovanje uživo. Puno im je toga oduzeto, ne bi trebali izgubiti i mogućnost da odrastaju i sazrijevaju kroz interakciju sa sebi sličnima, vršnjacima, a ne s laptopima, mobitelima, kompjutorima i aplikacijama.