Kaže moja nekadašnja diplomandica u kontekstu svih događanja unatrag nekoliko tjedana kako ima dojam da neki samo govore čisto da bi govorili, a od te priče ni pouke ni apela niti ičeg što bi trebalo odavati dojam bitnog i cilju usmjerenog. Dalje, nadoveže se ona u razgovoru, čini se da je društvo nekako na rubu, svaki se dan zgražavamo nad nekim novim lošim vijestima i dojam je kao da cijelom društvu primarno treba psihološka pomoć. Čini se da ljudi uglavnom upiru prstom jedni u druge, bez imalo želje da krenu od sebe. “Ali, stvarno, ne sjećam se kad sam čula da je netko krenuo od sebe, a da ne kritizira drugog, uglavnom svi govore o tome što bi netko drugi trebao učiniti ili što je taj netko drugi pogrešno napravio”, kaže mi.

U pravu je! Odavno se izgubio onaj osjećaj da je nužno, kako bi zajednica uopće imala šansu biti bolja, shvatiti da su svi odgovorni za taj napredak, ne samo pojedinci ili, kako ona to lijepo opisuje u mladenačkom zanosu, “nije u redu da se jedni ubijaju od posla, a da drugi samo trljaju dlanom o dlan i zapravo ništa ne rade”. Osim što seciraju postignuća onog drugog do sebe. Nije ni čudno da se onda svi žale kako su nam djeca egoistična, isključivo usmjerena na sebe i svoje potrebe, bez posebne želje da pomognu drugome. O.K., ako i ne pomognu, kako kaže moja sugovornica, neka onda bar ne odnemažu. Najčešće stavom kako je uvijek do nekoga drugoga, nikada do njih samih.U pravu je! Ljudi su, čini se, odavno zaboravili onu staru izreku koja podučava da prvo treba počisti ispred svojih vrata, a onda krenuti u tuđe dvorište. Sklonost da kritiziramo, osuđujemo, podcjenjujemo ili omalovažavamo posljednjih se godina posebno podignula na znatno višu potenciju. Nekako su odjednom svi postali stručnjaci za sve osim za sebe. I lakše je nekoga ocrniti kao lošu mamu, neučinkovitu poslovnu suradnicu, prosječnu sugovornicu ili sugovornika, neljubaznu prodavačicu, neiskrenu prijateljicu, nestručnu liječnicu ili liječnika.... (ovaj je put nevažan spol ili rod). Bitno je da je uvijek netko drugi odgovoran za to što smo tog dana ustali na lijevu nogu. Ili što brojni sustavi zakazuju jer nema dovoljno stručnog kadra kojim bismo ga popunili ili smo, priznajmo, odavno pokazali da se najmanje cijeni znanje, puno više drži se do neznanja brojnih prodavača magle na društvenim mrežama i drugim platformama, koji nude svoju viziju kako biti sretan i živjeti svakodnevicu bez imalo rada i truda. Možda i pružajući klincima osjećaj kako je rad sigurno najnepoželjniji način kojim će si osigurati sve ono što je u životu bitno.

Odavno smo djecu naučili da autoriteti ne postoje, oduzeli smo im mogućnost da poštuju svoje profesore, nastavnike, učitelje, policiju, liječnike, roditelje, sve osobe koje im kroz život omogućavaju da što lakše i bezbolnije prođu nadasve izazovni i često nepredvidljivi put odrastanja i sazrijevanja. Naučili smo ih da ne poštuju red, hijerarhiju, znanje, stručnost, radne navike... Dali smo im vjetar u leđa, dopustili smo im da “odmaraju noge u tramvaju” dok pokraj njih stoje stariji ljudi. Čemu im se uopće dizati? Ionako “ništa ne rade”, kažu oholo djeca. Pritom zaboravljaju činjenicu da su ti ljudi radili 30 ili 40 godina, uredno svaki dan odlazili na svoje radno mjesto i podizali obitelj. Nedavno sam u Zagrebu svjedočila sceni u tramvaju punom tinejdžera. Na jednoj je stanici ušlo dvoje starijih ljudi, jedan je djed bio pokretan s pomoću štapa, drugi je nosio vrećicu s namirnicama. Nitko niti da pogleda prema njima, kamoli da ih upita bi li možda sjeli. Na prvom sjedalu mlada mama pokraj stolice, a na stolici kćerka školske dobi. Prizor koji oslikava naš odnos prema starijima, prema ljudima koji su nas ne samo svojim godinama nego i svojim radom i drugim doprinosima zadužili pa nam je obveza prepustiti im bar svoje mjesto u tramvaju.

Na kraju sam se ja ustala i ponudila djedu da sjedne. Ne znam je li više bilo neugodno meni ili njemu. Ostalima u tramvaju bilo je potpuno nebitno, ionako im je svima pogled bio usmjeren na ekrane mobitela, a mlada se mama pretvarala da je u svom svijetu. U kojemu uči kćerku da je posve u redu sjediti i praviti se da je sve uokolo nevažno. I onda će se ista ta mama za koju godinu čuditi kako puno toga unutar sustava ne štima i kako je, eto, svijet “neempatična sredina” u kojoj je očito jedini način ostvarivanja prava “preko veze”.

Danas na predavanjima, netom prije nego što ću krenuti, zamolim pristojno studente, jer sam ju u žurbi zaboravila, bi li mi netko otišao po kavu dok postavljam prezentaciju na kompjutoru. Pola se pretvaralo da me ne čuje, drugi su slijegali ramenima i gledali u daljinu, a jedna je kolegica prozborila: “Ne bih jer mi je hladno.”

Nije uopće stvar u kavi, stvar je u tome da odgajamo nove generacije koje smatraju da se cijeli svijet vrti oko njih, da su njihove potrebe najvažnije, njihove patnje najveće, a obveze najmanje. I isto tako te generacije usmjerene na sebe, za druge mare isključivo kada ih treba kritizirati. Mislim kako je krajnje vrijeme da taj prst koji upiru u drugoga povremeno usmjere prema sebi.

Iznenadili bi se što bi pronašli.

Dakle, rad na sebi i promjena u sebi s ciljem da svatko ponajprije osvijesti svoje greške preduvjet je da razumijemo i shvatimo i druge oko sebe. Time pomažemo i sebi i svojoj djeci. Da preuzmu odgovornost!