Ipak je sada već sasvim jasno da pandemija ubire danak primarno u području mentalnog zdravlja, na način da je već i prosječnom poznavatelju "prilično normalnog, normalnog i nenormalnog“ jasno kako polako već i najtvrdokorniji i najotporniji pucaju po rubovima i svakodnevno ipak doziraju određena ponašanja kojim jasno daju naznaku da je neodrživo "odgađati život za neka nova vremena“. Psihički stabilna osoba jedino je ona koja može u cijelosti odgovoriti na sve izazove koje nam kroz život nadolaze, u valovima, povremeno, rijetko, svakodnevno, ali čine život nekada poprilično teškim, pa i neizdrživim. Ljudska je patnja nešto što je posebno teško izdrživo, pa je nerijetko i uzrok "pucanja po šavovima“ ljudi koji nam se čine čvrstima poput kamena.

Moj lega zna reći da svatko od nas ima točku pucanja, samo je bitan udarac koji ga zadesi. I upravo ću se tom izjavom i ja danas u kolumni poslužiti aludirajući na svakodnevnu potrebu da pojačamo skrb i sve napore uložimo i u čuvanje našeg mentalnog zdravlja, kao i da shvatimo da ćemo jedino ako očuvamo psihu ljudi u ovim teškim i neizvjesnim vremenima, uspjeti u cijelosti prevladati izazove koje nam pandemija već drugu godinu obilato gura pod nos.

Često se previdi da postoji takozvani transgeneracijski prijenos, gdje, ako se ne intervenira unutar obitelji, postoji velika vjerojatnost da se loše roditeljsko postupanje odrazi na dijete i time se dijete, lošim i neprimjerenim postupanjem roditelja koji se ne liječi, ili nije prepoznat kao onaj kome treba stručna pomoć, stavi u rizičnu situaciju da i samo postane pacijent unutar skrbi za psihički oboljele osobe. Iskristaliziralo se to u ovim vrlo turbulentnim vremenima, kada je dijelom ograničen nadzor nad određenim obiteljskim situacijama kada se predugo tolerira ili ne prepozna loša roditeljska skrb ili, jednostavno, zbog ove situacije u kojoj su brojne obitelji izolirane, ili izdvojene iz domene nadzora sustava, navedeno negativno, a često i pogubno odražava na rast i razvoj onih koji i jesu najranjiviji i najosjetljiviji, a to su djeca.

Možda će to najbolje u svom sastavu opisati jedna naša mlada pacijentica, čisto da shvatite kako i danas, u vremenima kada postoji telemedicina, kada se divimo postignućima u znanosti, sportu i umjetnosti, i dalje negdje, pa i do nas, žive djeca na rubu siromaštva, oskudice, zanemarivanja, zapuštanja, zlostavljanja i lišavanja svega onoga što im Konvencija o pravima djece jamči, na koju se mi odrasli često pozivamo, ali i svojim postupcima zanemarujemo.

Moja pacijentica ima samo 14 godina, i piše:"Imala sam lijep i veseo život sve dok moja mama nije oboljela od teškog poremećaja ličnosti, život mi se od tada okrenuo naopačke, kada su u 4. razredu počeli mamini ispadi bijesa, no ona nije htjela ići na liječenje jer je smatrala da su oko nje svi bolesni. Kada bi mama bila živčana, nasrnula bi na mene jer su moje starije sestre i braća imali stav, kada bi mama imala loš dan na poslu i kada bi došla kući živčana, počela bi vikati na mene dok ne bih zaplakala, a kada bih počela plakati, uhvatila bi me rukom za lice ili vrat i rekla strašnim glasom i pogledom da prestanem, ili će uzeti remen i strpati me u popravni dom. Znala bi me kao malu udarati remenom kada nešto ne bih dobro naučila. Ili kada bih napravila nešto što se njoj ne sviđa. Oduvijek sam bila ljubomorna na svoje prijatelje dok sam ih imala, jer su išli u paru, zajedno, radili sve zajedno, a ja sam se bojala pitati majku da idem van igrati se. U petom sam se razredu prvi put pokušala ubiti jer sam tada razmišljala hoću li ubiti sebe ili drugog. Tada sam uzela malo kemikalija za čišćenje i popila ih, ali nije mi uspjelo. Svaki dan kada bih čula zveckanje maminog remena, sakrila bih se u sobu i ne bih izlazila sve dok ona ne ode u drugu prostoriju. U šestom sam se razredu pokušala ubiti tabletama, jer nisam osjećala ništa osim mržnje, jer sam bila ljuta na sebe, jer sam mislila da je u meni problem, mama me je znala vrijeđati na temu fizičkoga izgleda, npr. zbog nosa. Tijelo, noge, kosa. Pa i moj osmijeh. Kilaža. Tada sam se počela izgladnjivati, dok god sam dobivala batine, tata bi samo gledao u televizor, pio bi pivce. U 7. razredu mi se najbolja prijateljica objesila, isto je imala roditelje kao ja. Otvorila sam se tada nekim svojim prijateljicama, ali su me one napustile, jer sam im bila previše depresivna. I tako sam se opet počela rezati, i znala sam si vezati remen oko vrata, razmišljajući da se i ja objesim. Ocjene u školi su mi bile grozne, tada sam i školu mrzila, jer su me zbog ocjena i mama i tata tukli. U 8. razredu sam se pred Božić napila, napila sam se toliko samo da ništa ne osjetim, da sve zaboravim. Znala sam ponijeti i alkohol u školu. Prije nekoliko dana sjedila sam na rubu balkona i razmišljala sam da se bacim. Na kraju sam odustala, jer sam mislila da to nije dovoljno pakla koji prolazim. Danas nemam prijatelje, mama ne želi niti čuti za mene, mrzim sebe iz dna duše, osjećam se prazno, bez ikakvih emocija, bojim se svega, remenja, zveckanja remenja, zvuka željeza, fizičkoga dodira, mogu lako prepoznati korake svoje obitelji, bojim ih se. Kao malena sam znala grliti odjeću zamišljajući da su stvarni ljudi, i da su dobri. Mrzim ljudski kontakt, ne osjećam ljubav ni prema kome, i imam stalnu želju nauditi sebi na svaki mogući način“.

Vjerujem da ste se, dok ste čitali ovaj opis situacije u kojoj jedna djevojčica odrasta, osjećali zgranuto i ljutito, pitajući se kako je uopće moguće da se netko tko ima 14 godina tako osjeća. Kako je uopće moguće da se roditeljima dopušta takvo ponašanje, nebriga, zanemarivanje, zapuštanje, u konačnici - zlostavljanje djeteta.

Da se vratim na početak priče, upravo kada shvatimo potrebu promicanja ulaganja u mentalno zdravlje i na način da pravodobnim interveniranjem unutar obitelji, na razini roditelja, prepoznamo potrebu stručnog djelovanja, istovremeno sprječavamo utjecaj takvog ponašanja na njihovu djecu i štitimo ih od toga da sami neprimjernim roditeljskim postupanjima postanu pacijenti u sustavu psihijatrijske skrbi. Upravo ovaj sastav moje mlade pacijentice pokazuje koliko je vrijeme kod djece presudan čimbenik za djelovanje. Svaki je dan za djecu neprocjenjivo bitan! Na žalost, ovakvih je priča sve više i više. Ne bi tako trebalo biti.