Pita me prijateljica o čemu će mi biti nova kolumna. Kažem joj kako još nisam odlučila, a ona mi sugerira: "Pa o ženama!" aludirajući na 8. ožujka. No ne mirim se s tim da je samo jedan dan u godini "naš", jer kako živimo i kojim tempom proživljavamo svaki dan, mislim da ni ovih 365 dana nije dovoljno za sve što mi želimo i što okolina od nas očekuje.

Namjerno kažem naše želje i očekivanja od okoline jer čini mi se da je postalo gotovo neizdrživo balansirati između tih dviju različitih relacija. U ovom smo suvremenom stilu života nekako mi najviše izgubile sebe jer na kraju dana, kada se sve učinjeno pobroji, ostaje pitanje: A gdje smo mi u toj priči? O ženama se može dugo, opširno, kroz različite poglede, na različite načine, ali ni jedan način nije dostatan da opiše koliko žena u danu uspije odraditi stvari koje često nisu ni uočene od okoline, a olakšavaju nam svima svakodnevicu. I one udane, i neudane, i slobodne, i razvedene, i u vezi, pred ulaskom u vezu ili pred njezinim okončanjem, sve smo prilično angažirane da ugodimo svima oko sebe. Pri tome nas okolina nimalo ne štedi, a ne štedimo se, bogme, ni same. Odavno smo si postavile visoko letvicu koju povremeno ne uspijevamo preskočiti jer često nemamo dobru odskočnu dasku ni oslonac. Pritisci su često preveliki: posao, obitelj, kuća, djeca, roditelji, braća, sestre, prijatelji, prijateljice, znani, neznani. Svima imamo potrebu popraviti dan, uljepšati svakodnevicu, osigurati da im je sve dobro, posebice djeci, pa se često iscrpljujemo do granica koje nam okolina vrlo često pomiče prema još zahtjevnijem, dakako. Ipak, je li krivo društvo ili smo si same krive što mislimo da moramo sve, što si predbacujemo ako ne stižemo sve ili ne ugodimo svima, pa onda mislimo kako nismo prema baš svim kriterijima kojima se ocjenjuju dobre mame, prijateljice, kćerke, susjede, partnerice, supruge, djevojke... Različite su naše uloge i svaka traži da se dajemo maksimalno, što često iscrpljuje i zna postati neizdrživo. Kako se dogodilo da se u vremenima koja su poprilično daleko od vremena naših baka i prabaka pitamo jesu li njihovi životi zapravo bili manje zahtjevni, je li u vremenima kada su one bile poput nas bilo lakše izdržati pritisak okoline i je li bilo lakše osigurati vrijeme za sebe? Doima se, naime, kako se nekada od žena očekivalo da odrade posao u domaćinstvu, vode brigu o djeci i polju, no kako je često bilo više djece, starija su se brinula o mlađima, a i djeca su od najranijih dana naučila da moraju biti samostalna i sudjelovati u podjeli obveza. Danas nije tako.
Promatrajući žene oko sebe, vidim i prepoznajem da su sve češće na rubu da "puknu", a pritom im je najteže priznati da je tomu tako, ne žele pokazati slabost, priznati da nitko nije i ne mora biti savršeno učinkovit. Imperativi koji im se nameću sve češće uzimaju danak, žene se užasno troše, izgaraju 24 sata dnevno, ponekad im se na kraju dana čini kako je bilo toliko teško da im se možda priviđa da su ipak u svemu uspjele. A uspjele su!
I kao da nije dovoljno dati maksimum u obitelji, na poslu često nastavljaju taj niz dokazivanja i davanja sebe, kao da ne postoji sutra i kao da će svijet stati ako svaki dan ne padnu s nogu. A onda i sve te obveze prema djeci, prema baš svim njihovim potrebama, očekivanjima... žene su počele misliti kako je svaki djetetov uspjeh - uspjeh sam po sebi, a svaki djetetov neuspjeh - samo majčin neuspjeh. Zašto? Zato što okolina tako postavlja odnose, pa često ispada kako je za djetetov neuspjeh u školi, primjerice, najveći dio odgovornosti upravo na njihovim "prezaposlenim majkama". Ako ne stignete ili niste u mogućnosti biti virtuoz u kuhinji, ne pratite najnovije trendove u kulinarstvu i niste upoznati s aktualnim zdravim stilovima prehrane, onda zacijelo opet idete na štetu vaše obitelji, okoline, najdražih. Usput morate biti pripravne osigurati vašim potomcima minimalno pet slobodnih aktivnosti, pa žonglirate u tim njihovim kaotičnim rasporedima, balansirate između njihovih uspjeha i frustracija, poput spužve u sebe skupljate sve njihove loše ocjene, razočaranje u prijatelje, loša ljubavna iskustva, pubertetske ispade i agresiju koju je najlakše uputiti mami jer mama, eto, ne zamjera ili brzo oprašta, a pri tome ih nesebično zasipate ljubavlju i nježnošću kako to samo mame znaju. Ne zamjerate, praštate, opravdavate, razumijete, nudite sebe i pri tome ne tražite ništa zauzvrat. I tako je u većini odnosa, u kojima se mi kao žene dajemo do kraja, hodajući po rubu, u opasnosti da same sebe u jednom trenutku izgubimo.
Istina je da su nam društvo, odgoj, tradicija, ali i mi same nametnuli da u svemu moramo biti savršene i maksimalno angažirane, ali na nama je da same odlučimo koliko zapravo to želimo i kako da se sačuvamo. Umjesto ovog jednog dana u godini koji slavi nas žene, potrebno je osvijestiti da su svi dani u godini naši dani. Treba osvijestiti da imamo pravo ponekad ne poštovati rokove, ne ispuniti sve zadatke, obveze i očekivanja od nas, da neki planovi smiju propasti, a neki se mogu odgoditi, jer budućnost ionako često ispadne posve drukčija od zamišljene.
Za promjenu - stavimo nekada sebe na prvo mjesto, ugodimo same sebi, volimo se, uživajmo u tome što smo žene.
Kaže se da je ljepota u očima promatrača, ja kažem da je ljepota svakog društva u načinu kako promatra i osnažuje ženu.
Pa, sukladno tome, vrijeme je da progledamo i punim plućima udahnemo zrak i kažemo jedna drugoj: Vrijeme je za značajne korekcije. Zbog nas samih. Žena.