Kada je prije otprilike godinu dana počela moja pustolovina pisanja kolumne u Glasu Slavonije, nekako baš u vrijeme prvog “zaključavanja“, pomislila sam kako bi u tu našu neizvjesnu situaciju ipak trebalo unijeti malo svjetla. Činilo se tada kao da nas je netko odjednom samo pokupio s ulica i zatvorio u naše domove, ograničio nam neke naše slobode, rutine, zadovoljstva, aktivnosti, zapravo nas u punom smislu. I trebalo je u svemu tome pronaći smisao.

Nikada nije ništa crno kako izgleda, pa vjerojatno i to razdoblje ima, i imat će, neku svoju svrhu u našim životima. Unatrag gledajući i zbrajajući sada već popriličnu količinu iskustava nakupljenih kroz pandemijsko vrijeme, ipak je još teško do kraja razlučiti dobro od lošega, posebice kada se na sve gleda s različitih motrišta. Ako pitate ljude uokolo, nalazite one koji su proteklih godinu dana primarno “posvetili sebi”, a u drugoj su krajnosti ljudi koji su “na rubu da popucaju po svim botunima“, ili već jesu.

Zbrajajući i analizirajući vrijeme od početka pandemije, rekla bih da smo nekako u početnom valu svi više-manje bili “klasa optimist”, nadajući se kako ćemo u ovim teškim, kompliciranim i psihički zahtjevnim vremenima u kojima smo primarno bili usmjereni na svoje, ali i na zdravlje naše okoline, ipak pronaći način da da iz sebe izvučemo ono najbolje. U stresnim smo situacijama uglavnom bili empatični, spremni za pomoć i brigu za drugoga.

Opravdano je pitanje jesmo li u svemu tome i uspjeli. Moj je dojam da ispit ipak nismo uspjeli položiti s najvišim ocjenama. Posvuda uokolo opažamo da su ljudi napeti, nervozni, lako se upuštaju u svađe i konfliktne situacije, nemaju strpljenja, učestalo znaju biti verbalno neugodni, pa čak i agresivni, lako se daju navući u situaciju da im i fizička agresija nije strana. Posebno je to vidljivo u situacijama kada je potrebno čekati, kada se lako stvori napetost, odmah netko ima potrebu “uvoditi red“. I sama sam ovih dana svjedočila situacijama kada se odrasli, pa i ljudi pozne životne dobi lako uzrujaju, čak će i “pljunuti jedni na druge“, jer im se ne sviđa kako ih sugovornik tretira.

Pokušajte nekome ispred nosa, nehotice, uzeti mjesto za parkiranje, to je, kako kaže moja prijateljica, kao ruski rulet. Nikada ne znaš što će se dogoditi, opasno je i pomisliti da nekoga pustiš preko reda, jer je pristojno propustiti, primjerice trudnicu, osobi s malim djetetom, ili teško pokretnu osobu. A ne! Velika je vjerojatnost da će ti i zbog te elementarne pristojnosti netko “dati lekciju“. Neki sam dan doživjela vrlo neugodnu situaciju - slučajno sam ušla u pogrešan red za kupnju hrane, pa mi je mladi dečko žurno pokucao na prozor automobila i održao mi bukvicu. Jednostavno, ne stigneš se niti snaći, a kamoli ispričati. Pandemija nas je ipak trebala motivirati da shvatimo koliko smo mali u odnosu na moćnu prirodu, no čini se da nisu, ili bar ne do kraja, iskoristili tu mogućnost da potvrdimo davnašnju istinu - male stvari i lijepe geste, pristojno ponašanje, dobre emocije, puno i otvoreno srce za druge - čine naše živote smislenijima i bogatijima. Je li moguće da je ova nemila situacija učinila lavinu negativnih osjećaja i ponašanja još razornijom. Je li uopće moguće da se možemo ponašati još lošije jedni prema drugima negoli je to bilo prije pandemije?

Nošenje maski dodatno pridonosi prividu da smo netko drugi, mislimo da nam to što nas sugovornik ne vidi i ne prepoznaje daje dozvolu da budemo brutalno neugodni i grubi jedni prema drugima. Dobro je pitanje koje ovih dana čujem i od svojih kolega: promišlja li netko o tome koliko nošenje maski i pokrivanje lica, na kojem često ne vidimo mimiku, onemogućava prepoznati raspoloženje npr. kod djece i adolescenata? Podsjećamo li ih dovoljno na to koliko je važno imati emocije, empatiju, brigu za druge oko sebe? Jesmo li spremni na to da će generacije koje dolaze biti još i manje empatične i manje razumne od naših. Doima se da iako stalno prigovaramo djeci i žalimo se na nove, sebične, prema sebi primarno usmjerene generacije, sami, svojim postupcima i načinom razmišljanja, u te nježne dječje osobnosti ne unosimo vrijednosti kojima su nekada nas učili naši roditelji, kao da se bojimo da su one postale znak nemoći i neuspjeha. Prilika čini lopova, kaže poslovica koju i danas često čujem od starijih i mudrih ljudi. Takvih i sličnih pouka je mnogo i trebali bismo ih ponavljati svojoj djeci, jer su zapravo jednostavno sročene i razumljive.

Dakle, nije da nemamo priliku popravljati se, no očito smo skloni propuštati prilike za to. Zato bih u ovoj svojoj jubilarnoj, pedesetoj kolumni, postavila važno pitanje: Moraju li nam prirodne katastrofe biti jedini okidač za životne promjene? Okidači bi nam trebali biti situacije u našem svakodnevnom životu, da kada smo sami, nesretni, usamljeni, obeshrabreni, ljuti, pregaženi, demotivirani, s osjećajem uskraćene pravde, ili, bolje reći, kada nas nepravda lomi, a sve ostalo melje, prepoznamo osobu koja će osmijehom pokazati da razumije, da je tu, uz nas. I da, u nekoj obrnutoj situaciji, mi budemo ta osoba, taj oslonac.

Pandemija je pokazala kako je, kada smo socijalno izolirani, samoća teška, preteška. Ne dopustimo zato da postanemo usamljeni i izolirani od sebe i drugih. Trebamo baš suprotno. Trebamo jedni druge. Nikada kao sada.