Datum objave: 26. veljače, 2021.
Kada je prije otprilike godinu dana počela moja pustolovina pisanja kolumne u
Glasu Slavonije, nekako baš u vrijeme prvog “zaključavanja“, pomislila sam kako
bi u tu našu neizvjesnu situaciju ipak trebalo unijeti malo svjetla. Činilo se
tada kao da nas je netko odjednom samo pokupio s ulica i zatvorio u naše domove,
ograničio nam neke naše slobode, rutine, zadovoljstva, aktivnosti, zapravo nas u
punom smislu. I trebalo je u svemu tome pronaći smisao.
Nikada nije ništa crno kako izgleda, pa vjerojatno i to razdoblje ima, i imat
će, neku svoju svrhu u našim životima. Unatrag gledajući i zbrajajući sada već
popriličnu količinu iskustava nakupljenih kroz pandemijsko vrijeme, ipak je još
teško do kraja razlučiti dobro od lošega, posebice kada se na sve gleda s
različitih motrišta. Ako pitate ljude uokolo, nalazite one koji su proteklih
godinu dana primarno “posvetili sebi”, a u drugoj su krajnosti ljudi koji su “na
rubu da popucaju po svim botunima“, ili već jesu.
Zbrajajući i analizirajući vrijeme od početka pandemije, rekla bih da smo
nekako u početnom valu svi više-manje bili “klasa optimist”, nadajući se kako
ćemo u ovim teškim, kompliciranim i psihički zahtjevnim vremenima u kojima smo
primarno bili usmjereni na svoje, ali i na zdravlje naše okoline, ipak pronaći
način da da iz sebe izvučemo ono najbolje. U stresnim smo situacijama uglavnom
bili empatični, spremni za pomoć i brigu za drugoga.
Opravdano je pitanje jesmo li u svemu tome i uspjeli. Moj je dojam da ispit
ipak nismo uspjeli položiti s najvišim ocjenama. Posvuda uokolo opažamo da su
ljudi napeti, nervozni, lako se upuštaju u svađe i konfliktne situacije, nemaju
strpljenja, učestalo znaju biti verbalno neugodni, pa čak i agresivni, lako se
daju navući u situaciju da im i fizička agresija nije strana. Posebno je to
vidljivo u situacijama kada je potrebno čekati, kada se lako stvori napetost,
odmah netko ima potrebu “uvoditi red“. I sama sam ovih dana svjedočila
situacijama kada se odrasli, pa i ljudi pozne životne dobi lako uzrujaju, čak će
i “pljunuti jedni na druge“, jer im se ne sviđa kako ih sugovornik tretira.
Pokušajte nekome ispred nosa, nehotice, uzeti mjesto za parkiranje, to je,
kako kaže moja prijateljica, kao ruski rulet. Nikada ne znaš što će se dogoditi,
opasno je i pomisliti da nekoga pustiš preko reda, jer je pristojno propustiti,
primjerice trudnicu, osobi s malim djetetom, ili teško pokretnu osobu. A ne!
Velika je vjerojatnost da će ti i zbog te elementarne pristojnosti netko “dati
lekciju“. Neki sam dan doživjela vrlo neugodnu situaciju - slučajno sam ušla u
pogrešan red za kupnju hrane, pa mi je mladi dečko žurno pokucao na prozor
automobila i održao mi bukvicu. Jednostavno, ne stigneš se niti snaći, a kamoli
ispričati. Pandemija nas je ipak trebala motivirati da shvatimo koliko smo mali
u odnosu na moćnu prirodu, no čini se da nisu, ili bar ne do kraja, iskoristili
tu mogućnost da potvrdimo davnašnju istinu - male stvari i lijepe geste,
pristojno ponašanje, dobre emocije, puno i otvoreno srce za druge - čine naše
živote smislenijima i bogatijima. Je li moguće da je ova nemila situacija
učinila lavinu negativnih osjećaja i ponašanja još razornijom. Je li uopće
moguće da se možemo ponašati još lošije jedni prema drugima negoli je to bilo
prije pandemije?
Nošenje maski dodatno pridonosi prividu da smo netko drugi, mislimo da nam to
što nas sugovornik ne vidi i ne prepoznaje daje dozvolu da budemo brutalno
neugodni i grubi jedni prema drugima. Dobro je pitanje koje ovih dana čujem i od
svojih kolega: promišlja li netko o tome koliko nošenje maski i pokrivanje lica,
na kojem često ne vidimo mimiku, onemogućava prepoznati raspoloženje npr. kod
djece i adolescenata? Podsjećamo li ih dovoljno na to koliko je važno imati
emocije, empatiju, brigu za druge oko sebe? Jesmo li spremni na to da će
generacije koje dolaze biti još i manje empatične i manje razumne od naših.
Doima se da iako stalno prigovaramo djeci i žalimo se na nove, sebične, prema
sebi primarno usmjerene generacije, sami, svojim postupcima i načinom
razmišljanja, u te nježne dječje osobnosti ne unosimo vrijednosti kojima su
nekada nas učili naši roditelji, kao da se bojimo da su one postale znak nemoći
i neuspjeha. Prilika čini lopova, kaže poslovica koju i danas često čujem od
starijih i mudrih ljudi. Takvih i sličnih pouka je mnogo i trebali bismo ih
ponavljati svojoj djeci, jer su zapravo jednostavno sročene i razumljive.
Dakle, nije da nemamo priliku popravljati se, no očito smo skloni propuštati
prilike za to. Zato bih u ovoj svojoj jubilarnoj, pedesetoj kolumni, postavila
važno pitanje: Moraju li nam prirodne katastrofe biti jedini okidač za životne
promjene? Okidači bi nam trebali biti situacije u našem svakodnevnom životu, da
kada smo sami, nesretni, usamljeni, obeshrabreni, ljuti, pregaženi,
demotivirani, s osjećajem uskraćene pravde, ili, bolje reći, kada nas nepravda
lomi, a sve ostalo melje, prepoznamo osobu koja će osmijehom pokazati da
razumije, da je tu, uz nas. I da, u nekoj obrnutoj situaciji, mi budemo ta
osoba, taj oslonac.
Pandemija je pokazala kako je, kada smo socijalno izolirani, samoća teška,
preteška. Ne dopustimo zato da postanemo usamljeni i izolirani od sebe i drugih.
Trebamo baš suprotno. Trebamo jedni druge. Nikada kao sada.