Klinci obožavaju “mimove”, pa je tako i meni u inbox stigao jedan u kojemu je naglašeno kako mi odrasli šaljemo zbilja zbunjujuće poruke tipa “ponašaj se već jednom kao odrasla osoba, već imaš dovoljno godina”, a s druge strane strogo i autoritativno znamo odbrusiti: “Ti si još klinac, ne miješaj se u posao odraslih.” Dakle, doživljavamo ih kako nama odgovara, ne uvažavajući činjenicu da su “oni mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali”. Kultni su “Smogovci” ostavili utjecaj i na mene, pa sam i navedeni citat često znala svojima izrecitirati u dahu, boreći se za prostor za koji sam u tom trenutku smatrala da mi pripada.O.K., ovih mi dana svi idu nešto lagano na živce žaleći se da su trenutačno “djeca najveći problem” i da upravo zbog toga što se “djeca ne daju disciplinirati” imamo probleme koje imamo. Možda ja imam malo drukčiji pogled na situaciju jer svjedok sam i znam - ako je ikome teško u ovim čudno stresnim vremenima, teško je djeci. Da ne krenem u preopširno razglabanje, samo ću kratko reći da naša djeca u budućnosti ne bi smjela biti odgovorna za rupe u svom znanju (bolje reći, za neznanje) i da se ne može očekivati da će uspjeti svladati sve nastavne jedinice na način na koji smo mi nekada uspijevali. Jednostavno, nemoguće je zamijeniti izravnu suradnju na relaciji učitelj - učenik, i iako smo svi svjesni da je u ovim uvjetima potrebno poduzeti nužne mjere s ciljem da se dugoročno svi zaštitimo, nemojmo očekivati da će teret odgovornosti moći preuzeti baš djeca.Ovaj je tjedan posvećen djeci i njihovim pravima, obvezi da im se omogući kvalitetno, sigurno i bezbrižno odrastanje, bez mogućnosti da im netko izmakne tlo pod nogama i pogura ih u maglovito crni svijet vlastitih i tuđih demona. Ovaj je tjedan posvećen i borbi protiv nasilja nad slabijima, nevažno o spolu, rodu ili dobi, ali primarno su u ovoj pandemiji pogođeni oni koji se najmanje mogu brinuti o sebi - naša djeca. Biti tinejdžer općenito je zahtjevno razdoblje za bilo koje dijete, a pandemija je stvari dodatno pogoršala. Ograničila im je pravo na slobodu kretanja i djelovanja, a oni, prirodno, žele izići iz okvira koje im nameću roditelji, okolina, škola, svi... pa im se u glavama pali alarm “izbjegavaj sve što možeš”. Nije nužno da su neodgovorni, jednostavno su djeca koja pokušavaju testirati naše granice, ispituju područje do kojeg mogu iskoračiti, vrlo često kao da s njima hodamo po minskome polju. Njima je druženje “od životne važnosti”, biti socijalno uklopljen, prihvaćen, poštovan i primarno prepoznat neki su od imperativa kojima se u toj dobi itekako znaju isticati. E sada, kada se manje druže, ograničeni su im susreti, skresane mogućnosti da izmaknu roditeljskome nadzoru, kada im je smanjen prostor da manevriraju unutar školskoga okruženja, pa sve još uz kontrolu nametnutu kroz e-dnevnike i virtualno okruženje, onda je fer zaključiti - oduzeto im je pravo biti tinejdžer u punom smislu te riječi. Pojačava se njihova nesigurnost, bunt, anksiozni su, tjeskobni, traže prostor gdje mogu djelovati, gdje mogu disati a da ih odmah u startu ne ugušimo svojim stalnim ograničenjima, pravilima i očekivanjima.Brojna su istraživanja ovih dana primarno usmjerena na skrb o mentalnom zdravlju mladih, posebice mlađih od 18 godina. Usmjereni smo na sebe, svoje potrebe, tražimo način da preživimo u ovim okolnostima, brinemo se egzistencijalno i zdravstveno, pozorno pratimo roditelje, sve naše starije, nastojimo ostati negativni, a pozitivnih misli.Često čujem komentar vezan uz brigu o djeci tipa “pa klinci ionako ne obolijevaju od korone, njima je najbolje, oni su imuni na bolest”. Nitko nije imun na strah, tjeskobu, nesigurnost, osjećaj usamljenosti, osjećaj odbačenosti, nerazumijevanja, izostanka podrške, na uskraćenost da se nekome povjerite, da vas se ohrabri, osnaži, usmjeri prema putu koji vam je najbolji, uvjeri vas da možete, samo trebate malo jače pogurati ili vas treba pogurati. Djeca općenito u ovim mjesecima imaju osjećaj da su negdje sa strane, a posebno ona djeca koja su i prije smještena “po strani”, unutar svojih loših obiteljskih situacija i školskoga okruženja u kojemu često ne razumiju koliko su nesretna i neuklopljena. Postoje i djeca koja odlaze u školu jer je škola jedino mjesto na kojemu se osjećaju sigurno, ondje su im prijatelji, dobiju obrok koji kod kuće često izostane, ondje mogu pokazati svoje talente, pogled na svijet... Ta djeca u školi imaju ono što često nemaju u svom domu i upravo zbog toga je u okolnostima virtualnih škola nužno na vrijeme prepoznati situacije kada dijete koje je bilo uspješno, radišno, vrijedno i kreativno odjednom zapusti svoje obveze, ne uči, ne javlja se u “aplikacije” kojima se nastoji održati nastavu... Najčešće se ne radi o nemarnom i lijenom djetetu, nego o djetetu čija je obiteljska situacija teška, često i potaknuta lošom dinamikom unutar obitelji, određenim lošim roditeljskim postupanjima, pa i nasilnim ponašanjem koje se posebno povećalo u vremenu socijalne izoliranosti.Mi odrasli s godinama sve više volimo biti “osamljeni” u svojim mislima i općenito s godinama filtriramo i odnose i situacije, pažljiviji smo s vremenom koje poklanjamo drugima, ali klinci priželjkuju suprotno od nas - žele biti u grupi, u “muvingu”, slobodni na sve načine, pa i u svojim mislima, žele disati život punim plućima, ugrabiti sve, često i ono što možda nama kao odraslima nije prihvatljivo, žele isprobati sve okuse da bi na kraju znali odabrati najbolje za sebe.Moramo priznati da smo im puno toga ograničili, pa ako ćemo biti pošteni prema njima, bar im priznajmo pravo da mogu biti i ljutiti i nesretni i nezadovoljni i tjeskobni i anksiozni i buntovni i s određenim rupama u znanju. Ne njihovom krivnjom, dijelom i našom.