U dežurstvu se teško pomaknuti od struke, pa mi i u ono malo vremena upadne na mail novinski članak u kojemu se čitateljstvu daje na znanje kako žene diljem Lijepe Naše pišu pisma muškarcu optuženom za višestruko ubojstvo i još mu šalju bračne ponude. Neke od tih žena najavile su i dolazak na njegovo suđenje. Dakle, nije scenarij za Ubojstva u Midsomeru, nego naša realnost. Korona je na zalasku, pa se čovjek prvo upita što je to u zraku ili vodi da je svijet doista poludio.Pita moj lega: - Pišu li muškarci pisma ženama koje su u zatvoru? Iskreno, ne znam. Mislim da ne pišu ni ženama na slobodi, pa čisto sumnjam da pišu onim zatvorenima. Zanimljiv je u svakom slučaju fenomen podrške žena nekome tko je osumnjičen za višestruku ubojstvo. Što je to u podlozi psihe žena da imaju urođenu potrebu sve popraviti, svemu dati podršku ili potporu, ili jednostavnu preuzeti na sebe nečiji teret, čak i djelo? Još uz sve to ponuditi mu i biti životnom družicom, višegodišnjom, odanom, požrtvovnom, po onom "u dobru i u zlu“. Nisam bračni terapeut, niti mi je to područje djelovanja, ali me sam novinski natpis ponukao na nešto drugo - razmotriti zašto žene uvijek imaju potrebu popraviti sve i svakoga oko sebe, osim sebe, spasiti cijeli svijet, osim sebe, i polijepiti sve razbijene dijelove, osim onih u sebi. Ženski mazohizam, s jedne strane, ili potreba za "nasilnim tipom“, ili je vrlo često upakiran u čudan nagon žena za tim da popravljaju "nepopravljivo“, uključujući i muškarce. Uglavnom, fenomenologija muško-ženskih odnosa prilično je sklizak teren, ali ono što mi je blisko je upravo iskustvo u višegodišnjem radu u ambulantama gdje sam upoznala brojne djevojke, djevojčice, cure, danas odrasle žene i majke.Ne sjećam se je li mi ijedna od njih rekla da je zadovoljna sobom, a baš svaka mi je imala potrebu objaviti da je užasno nesavršena, pri čemu bi naglašavala, primjerice, "premršava sam, predebela, dugog nosa, kratkog vrata, ružnog lica, loše kose, pretanke kose, prebujne kose, lošeg tena, preniska, previsoka, velike stražnjice, bez stražnjice, uskih bokova, preširokih bokova, glupa, laka, teška, ravna kao daska, prsata, bezlična, nevidljiva, predvidljiva, krivih zuba, krivih nogu, tankih nogu, debelih nogu, lošeg modnog stila, kičastog stila, bez stila, leđa kao u boksača, debelih prstiju, malih očiju, prevelikih očiju, ogromnih stopala, presitnih stopala... i tako bih mogla do sabranih djela u više nastavaka. Dakle, ni jedna nije sebi krasna, ali su joj krasni svi uokolo. I kroz te neke nježne godine same sebe, uz svesrdnu podršku okoline, uvjere da su manje vrijedne, manje bitne i samim time sebi postaju nebitne.Odgajati djecu nije lagano, dapače, nadasve je zahtjevno i često nepredvidljivo. Danas roditeljstvo zahtijeva mnogo veći napor nego u vremenima naših odrastanja, ne zato što smo mi bili bolji ili naši roditelji odgojno bolje kapacitirani. Ne, djeca su uglavnom ista, sve se ostalo promijenilo. Poseban je izazov odgojiti žensko dijete. I sama imam kćer i svjesna sam odgovornosti na koji ju način usmjeriti da shvati vrijednost sebe i uživa u tome što je žena. Ja sam odrasla sa sestrom i dva brata, i moj tata je uvijek ponavljao istu rečenicu: - Moje će kćeri imati vrhunsko obrazovanje jer će njima u životu biti puno teže.Dakle, što se to dogodilo da pet stotina žena piše pismo nekome tko je u zatvoru, nekome tko je o osumnjičen da je ubio nekoga? Pitanje je to i za brojne druge struke kojima je bačena rukavica u lice da daju svoj obol objašnjavanju ovog fenomena. Nisam doživjela u praksi da je netko poslao pismo podrške djetetu koje netko tuče, zlostavlja, seksualno iskorištava, manipulira njime jer je mentalno slabije razvijen, siromašno je, nezaštićeno, od roditeljske nebrige prepušteno na milost i nemilost svima ostalima... Dakle, kako to da upravo žene, koje su često i same nedovoljno zaštićene, nedostatno priznate, neuvažene od okoline i društva općenito pristale biti stup potpore nekome tko je osumnjičen za ubojstvo, a nisu se odvažile pisati pisma djetetu koje je žrtvom seksualnog iskorištavanja oca ili susjeda. Ili zašto nisu poslale 500 pisama ženi koja je upravo pretučena i prognana iz vlastitog doma na ulicu zajedno s malodobnom djecom? I zašto muškarci nisu poslali 500 pisama ženi osumnjičenoj za ubojstvom, uz bračnu ponudu?Možda odgovor leži upravo u onom navedenom, usađenom, da žena nikada sebi nije dovoljno vrijedna, odnosno, da bi bila vrijedna, potrebno je da joj to netko drugi prizna. Jer ona sama nije sposobna prepoznati svoju vrijednost, pa je traži u svemu što misli da joj može pomoći kako bi se osjećala bolje. U stalnom davanju sebe. Do razine iscrpljenosti, ili u već opisanom slučaju, i do razine "ludosti“. Stara poslovica kaže da žena u kući drži tri kuta, a četvrti pridržava. Sve dok se ravnamo prema tome, imat ćemo situaciju da šaljemo pisma na pogrešne adrese.Biti žena trebao bi biti privilegij, pa zato, kada se odlučite napisati pismo, i to još i rukom na papiru (old fashion type), potrudite se da ciljana adresa bude: vaše dijete koje volite do iznemoglosti i dalje, vaši roditelji koji vam užasno nedostaju, vaši prijatelji kojima ste silno zahvalni na tome što su uz vas, vaša susjeda koja vam je skuhala toplu juhu kada niste bili svoji od migrene (kao meni moja Sanja), vaša trenerica koja čini čuda za vaše tijelo (kao moja Bojana), sestri, bratu, učitelju, profesoru, liječniku, svećeniku, gradonačelniku, županu, šefu, osobi koju volite i(li) koja vam čini život smislenijim... svima, samo ne onima zbog kojih ćete si biti još manji i nevidljiviji.