Datum objave: 3. travnja, 2020.
Jutarnji izlazak iz dežure. Oko 8.30 užurbano idem prema automobilu, na
trenutak stanem i odjednom osjećaj kao da sam u snu: tišina, mir, nema ni buke
automobila, čak ni u daljini zvuk ljudi koji žamorom na tržnici daju jutarnji
obol mirnoći subotnjeg jutra. Obično silno tada poželim mir u glavi, što manje
zvukova, što manje ljudi i mogućnost da "u glavi imam prazninu“. To jutro
poželim sve potpuno suprotno. Dan je prekrasan, sunčan, vjetar ugodan, miluje po
licu, mrvicu prohladan, sasvim dostatan da me drži "živom“ i željnom da se sve
vrati kao i prije.
Gdje je život?
Gdje se sada odvija u tih 24 sata
satkanih od rutine, spavanja i ustajanja, uzimanja jela, tuširanja, učenja,
rada, svađanja, mirenja, vođenja ljubavi, prijateljskih veza, prijateljskih
pucanja i svađa u ovom vremenu, razgovora s djecom, dječjih igara, virtualnih
učionica, čišćenja, spremanja, kuhanja, glačanja, pečenja kolača, razgovora s
dečkom ili curom, virtualno međusobno druženje, briga o kućnom ljubimcu, o
roditeljima, o drugim dragim ljudima koji su s nama? Život je iza, unutar
domova, unutar zidova koji zasigurno u to rano jutro pričaju svaki svoju priču.
Prva mi je pomisao da se i ja osjećam kao Pale sam na svijetu. I Pale se tog
dana probudio, i nigdje nije bilo nikoga, on sam. Više se i ne sjećam kako je
priča završila, davno sam ju čitala, ali mislim da nije bio nimalo sretan. Pada
mi na um jedna stvar koju sam znala često svojoj djeci govoriti ujutro dok sam
ih vozila u školu, a oni bi, svatko na svoj način, šizili jedno na drugo. "Molim
vas, djeco, bar koju minutu osvrnite se oko sebe, pogledajte lica tih vaših
vršnjaka, iza svakog se tog lica krije neka priča, životna, topla, manje topla,
nesigurna, sigurna, bitna, nebitna, pozitivna, negativna, ali svako lice ima
neku priču iza sebe“. "Kako to misliš, mama? Opet te neke tvoje psihijatrijske
fore“. "Ne! Upitajte se samo je li jutros svatko od njih doručkovao, ima li
novac za užinu, je li mogao učiti jer je situacija u kući možda bila nenormalna,
je li roditelj kući došao pijan, imaju li sredstava da se griju, je li netko
jutro dočekao pljuskom po licu, ružnim riječima, grubim pristupom, ili su
jednostavno nebitni, nevidljivi, nesretni“...Svako dječje lice ima svoju priču,
nažalost, rijetko kada do kraja nekom ispričanu. Upravo zbog toga u ovim je
okolnostima posebno bitno imati na umu da sada tek priče mogu biti teške i
zahtjevne, teško čitljive, da moraju biti nekom ispričane. Sada se iza četiri
zida odvija užurbani, stresni, kaotični, nesigurni, ustrašeni, potencijalno
konfliktni, emocionalno iscrpljujući život, u kojemu je kao nikada do sada važno
ponajprije zadržati "zdrav razum i prisebnost“. Ovih me dana svi pitaju kako će
se ovo odraziti na mentalno zdravlje djece, a ja ne mogu prognozirati potpuno
točan razvoj situacije, osim ako pratim i čitam iskustva drugih. U najvećem se
broju slučajeva može očekivati da će socijalno distanciranje i izolacija posebno
pogoditi one za koje većina misli da su u ovoj sadašnjoj situaciji
najzaštićeniji, a upravo su najugroženija skupina: djeca i adolescenti. Mi
odrasli smo životno iskusni, najveći je dio građana ovog grada prošao iskustvo
Domovinskoga rata, imali smo i brojne druge životne situacije u kojima smo se
uspjeli nositi sa stresom. Ovih me dana često zovu poznati i nepoznati, pitaju
kako rješavati situacije, jer djeca ipak "pucaju po šavovima“. Ona koja su već
pod rizikom jer su u sustavu skrbi vezano uz poteškoće iz mentalnih poremećaja i
sama se već dodatno teško nose s izolacijom, izostankom kontinuirane ambulantne
ili dnevnobolničke opskrbe te se očekuje i pogoršanje u kliničkoj slici. Upravo
zato je i važno naglasiti da je kroz službu dežurstava i dalje osigurana podrška
hitnim slučajevima, kao i telefonska podrška i angažman stručnjaka iz područja
mentalnoga zdravlja. Brojne nove informacije, ali i dezinformacije zbunjuju
roditelje, opterećuju ih, čine nervoznima, uplašenima, rastresenima, ljutitima,
plačljivima, narušene dinamike sna, jela, pojedini se zacijelo i sami teško
snalaze u svojim situacijama i nesvjesno se vrlo često "istresu“ na djecu, ili
nesvjesno "prenose sve svoje negativno“ na njih.
Polog za budućnost
Djeca nemaju dostatne kapacitete da
preuzmu "teret odraslih“, nastoje razumjeti u skladu sa svojom dobi, ali ne
prihvaćaju olako da im je onemogućeno imati slobodu na koju su naviknuli.
Određeni će broj djece doživjeti znatne promjene, bit će smješten u okolinu i
situacije koje su za njih nove i potencijalno ugrožavajuće, a dio djece koji
potječe iz obitelji u kojima je prisutno nasilje sada će biti potpuno izoliran i
prepušten sam sebi, što je dodatna traumatizacija za ionako rizičnu skupinu.
Stoga, ako nikada do sada, u ovoj situaciji u kojoj je potrebna prije svega
solidarnost i međusobna potpora, posebno se osvrnimo na djecu. Ona će se, kada
mi budemo "rizična skupina po dobi“, trebati skrbiti o nama. Ako im sada dajemo
dobar primjer, naučeni će im model biti put za dalje, a njihov mozak znatno
bolje i lakše procesuira nove informacije i iskustva. Dajmo im onda nešto što će
nama svima biti polog za bolju budućnost. Kada smo im sada silom prilika
uskratili pravo na "normalnu sadašnjost“. I da, ako u dva sata ujutro preskaču
vijaču u sobi jer moraju negdje izbaciti tu silnu energiju, ako se u tri ujutro
dopisuju s vršnjacima ili imaju potrebu "svašta vam reći“ jer su ljutiti i
nezadovoljni, izdržite. Njima je dvostruko teže jer je i energija koju imaju
znatno veća od naše. I neka imaju pravo na svoju "priču“."Svi odrasli su nekada
bili djeca… Ali samo nekolicina njih se toga sjeća."