Svim je poduzetnicima u ovom trenutku teško jer si s pravom postavljaju pitanje što će se dogoditi ako otvoreni lokal za desetak dana moraju zatvoriti vide li da im posao ne ide.

Prije svega mislim na ugostitelje, koji moraju ispuniti niz uvjeta, u suprotnom mogli bi biti kažnjeni. Koga će to tko kažnjavati, koga zatvoriti? Treba biti tolerancije sa svih strana, ne kažnjavati, nego davati upute, a ne trenirati strogoću. Netko mora raditi kako bi svi ostali mogli preživjeti. Pa im onda to moramo i omogućiti. Rade i liječnici, stomatolozi, policija, počinje i škola, radit će i vrtići, rade vatrogasci...U našoj županiji imamo nešto manje od dvadeset hotela, neke s četiri zvjezdice, neke s tri, i oni ostali s dvije. Ako oni počnu raditi, uobičajeno je da ljudi koji tu prespavaju dobiju i doručak. Kako ne bi morali ići u obližnju pekarnicu da nešto pojedu i popiju kavu negdje usput, gdje je to dopušteno, logično je da će ti hoteli to nekako morati riješiti. Dva čovjeka u prostoriji ili možda koji više. Pleksiglas je trenutno najtraženiji proizvod ne samo u nas nego i u cijelom svijetu. Ograde. Supružnici odvojeno ili zajedno doručkuju? Tko to zna? Vratimo se na kafiće. Neki dan čujem se s prijateljicom i kaže mi - sastanak u 11 sati u našem kafiću na kavi nakon pedeset dana. Možda bismo trebali kontaktirati vlasnika i naručiti si mjesto i vrijeme za tu dugo čekanu kavu ili čekati da netko popije kavu. Ima i još jedna mogućnost. Svaki je kiosk u povlaštenom položaju jer može prodavati kavu iz onog aparata; platiš radniku koji radi u kiosku. On je u svakom slučaju udaljen dva metra od tebe jer ispred imaš naslagane novine. Uzmeš kavu nakon što si pritisnuo gumb za nešto što želiš i hodaš ulicom, pijuckaš kavu i sjedneš na obližnju klupu...Drugi dosadašnji način pijenja kave je onaj kad ‘tenkiraš na benzi‘, odeš do aparata za kavu i opet pritisneš gumb, ako si gladan, tu je pecivo i riješio si problem. Ne moraš šetati, voziš se i pijuckaš, što ne bih nikome preporučila. Ali kavu si dobio. Ma nije samo bit u kavi. Bit je u vremenu koje ćeš provesti s tebi dragom osobom koju dugo nisi vidio ili vidjela.I sad ostaje ono što je u ovoj priči jako važno. Dakle, sada znamo da se mogu koristiti samo terase, znači, vanjski prostor za posluživanje. A tebi se eto dogodi da moraš otići do toaleta. E, sad nastaje problem. Nitko od gostiju ne smije ući u zatvoreni prostor kafića. Nema! Snalazi se kako znaš. Gdje ćeš pronaći toalet to nije ničiji problem. Jer ako te gazda pusti u unutrašnjost svog prostora, "bit će kažnjen". Ostaje nam da gledamo kako to rade građevinski radnici; kada dođu na neko gradilište - sa sobom nose i kemijski WC. Sada si trebamo zamisliti kako bi to izgledalo kada bi u sredini terase imali još jedan ovakav objekt.Ništa nije nemoguće. U našoj zemlji bez posla bi zbog netolerancije moglo ostati više od osamdeset tisuća ugostiteljskih radnika. Može se i jedno i drugo. I raditi i poštovati sve mjere opreza kako ne bismo ugrozili ni sebe ni članove svoje obitelji, a ni dragu osobu s kojom se nismo sreli dugo, predugo. Do kada? Tko to zna.