Tehnologija čini čuda, pa je takvo jedno stvoreno i za ovo vrijeme kada djeca ne mogu u škole. Osuđena su na nešto što nitko od nas nije mogao ni zamisliti. Od onoga koliko su čekala da dođe vikend pa da ne moraju u školu do toga da jedva čekaju da ovo sve prođe i da se druže sa svojim vršnjacima, ali i vide ponovno sa svojom učiteljicom, uživo.Sve smo ovo mi već jednom prošli. Istini za volju, ne da se usporediti, ali u konačnici ne možemo van kao što to nismo mogli ni one ratne 91. Znamo kako je sve počelo, ali nikad nije naodmet sjetiti se kada je počelo, bar za naš grad, za naš Osijek. Svi smo bili zgroženi onim slikama crvenog fiće od 27. lipnja 1991. Tek nešto kasnije grad je već počeo dobivati prve granate. I onda se kao dogodilo neko primirje u siječnju 1992. godine. Od čega ponovno ništa. Vjerujem da većina nas zna što se tada događalo. Naročito oni koji su ostali u svom gradu s malom djecom. Radne obveze bile su sveprisutne. Što nije bilo loše bar što se morala građana tiče. Koliko nas je bilo, toliko se sjećamo, a to nam nitko ne može uzeti. I imali smo djecu koja su isto ostala u gradu jer nismo imali nikoga vani, na nekom sigurnom području, da ih tamo pošaljemo. A i teško je bilo djeci koja su naviknula na roditelje otići bilo gdje bez njih.Školska djeca rođena 1986. godine te 91. završila su prvi razred osnovne škole. I onda su trebala krenuti u drugi. I taj drugi bio je odgađan, ali se ipak nešto radilo. Nije se baš mogao pratiti televizijski prijenos jer se dobar dio dana odnosio na sklanjanje u podrume, ali radio je funkcionirao, i ako nije bilo struje, što se rijetko događalo, bilo je baterija, pa se nastava mogla pratiti bez obzira na to gdje si bio u tom trenutku. Tako je zavod za školstvo ili kako se već tada zvao osmislio “radijsku nastavu” za osnovnoškolce. Nešto što imamo i sada, ali u boljim uvjetima jer je tehnologija znatno napredovala pa današnji klinci to rješavaju preko računala. Uglavnom, Hrvatski radio, naš Studio Osijek snimao je emisije s raspoloživim učiteljima, i to ne u studiju, nego u” sigurnijim kućama”, fizički ih prenosio u studio i tada puštao našoj djeci kako bi bar nešto od škole imala u “sigurnim smještajima”. Taj i takav program trajao je nešto više od mjesec dana jer kasnije to nije imalo smisla. Djeca iz Osijeka “raseljena” su diljem sigurne Europe, jasno, bez svojih roditelja, i tamo su bila toliko dugo dok nije procijenjeno da je vrijeme za povratak kući, da je koliko-toliko sigurno. Naime, sigurno još nije bilo danima, mjesecima, godinama.Danas kada razgovaram s nekoliko tadašnjih klinaca postavim im pitanje sjećaju li se toga vremena kada su kretali u drugi razred osnovne škole. Tamo negdje u drugom tromjesečju 92. Sjećaju se. Škola im je trajala tek dva mjeseca. Što se događalo u tim malim glavama, to samo oni znaju. Ono što ja znam je da su danas uspješni znanstvenici, profesori, liječnici, inženjeri... Ta jedna godina im nije puno poremetila njihove daljnje živote i njihova napredovanja. Tko je htio, postigao je sve što se moglo postići, nadoknadio sve što je trebalo nadoknaditi.A svima koji su stavili svoje živote na kocku kako bi naša djeca u podrumu slušala nastavu svojih učitelja - velika hvala. Neke od njih srećem i danas. Skromni, uvijek spremni pomoći. Bili su ispred svog vremena i radili su ovo što radi i današnja škola u izolaciji. Razlika je u tome što nitko ne mora bježati od granata, zaostalih snajperista. Prošlo je ono, proći će i ovo. I svi ovi današnji osnovnoškolci bit će naši znanstvenici, liječnici, inženjeri...