Svi znamo ili bismo trebali znati da kada nam nije dobro i imamo neki zdravstveni problem, idemo liječniku. Bez obzira na ovo vrijeme u kojemu smo sudionici, struka i dalje uporno radi svoj posao, a radila ga je i do sada, samo što su rijetki to primijetili.

Koga slušamo svaki dan u točno određeno vrijeme, pa i dva puta na dan, kada nas izvješćuju o tome koliko je još zaraženih, u kojim gradovima, koliko umrlih, koje mjere moramo poduzeti da se zaštitimo? Koliko nas to sluša, to je priča za neki drugi put. S dubokim poštovanjem slušamo osobe koje cijeli svoj život rade samo struku i sada su došle do nas, do naših domova.

Tko je, osim onih koji su usko vezani za problem infektologije, do sada znao toliko o prof. Alemki Markotić ili o mr. Ines Ivančić? Bolje smo upoznali gospođu Ivančić kada se, nažalost, na sve što nas je snašlo, dogodio i potres u Zagrebu. Voditeljica je Seizmološke službe koja nam je objasnila što se događa i pozvala na mir, ali i oprez i koliko-toliko umirila stanovništvo. Nije nikome bilo svejedno, a kome bi normalnom bilo svejedno. Kolege mi pričaju da je netko kat više uključio perilicu rublja koja se malo zatresla. Svi u stanu su se uhvatili zida bojeći se novog potresa. Prije puno godina pročitala sam jednu vrlo poučnu knjigu pod nazivom "Tihi zov Australije". Čita se u jednom dahu, a ono što sam i nakon toliko godina zapamtila bilo je po prilici ovo: "Ono što od zemlje uzmeš, zemlji trebaš i vratiti." Zapravo je ovo snažna poruka svakome od nas. Ovaj put citat: "Nije prekasno da spasimo svoj svijet od uništenja samo ako shvatimo da je sav život - biljke, životinje i ljudi -dio iste univerzalne cjeline. Ako prihvatimo ovu poruku, naš će se život ispuniti osjećajem velike svrhe." Danas, nedjelja, pojavile su se satelitske snimke koje pokazuju da se zemlja čisti od otrovnih plinova, od svih zagađivača koje smo kao ljudi uspjeli smisliti. Manje je vozila na cestama, manje tvornica na ugljen... Pa je čak i u dalekoj Kini, upravo u Wuhanu s jedanaest milijuna ljudi, smanjena emisija ugljikova dioksida za gotovo 30 %. Isto je u svim zemljama koje provode karantenu kako bi svoje građane zaštitile od ovog nevidljivog neprijatelja. Ne znam koliko nam vremena treba da shvatimo kako nema druženja, ispijanja kavica, bojenja kose, pedikiranja i manikiranja. Sve to može pričekati one koji će poštovati upute svih ovih vrijednih ljudi koji svaki dan izlažući svoje živote opasnosti mole, doslovno mole da ne izlazimo iz kuće bez prijeke potrebe kako bismo zaštitili sebe i članove svoje obitelji. I na kraju nešto što sam dobila neki dan kao poruku. Bilo ih je puno, sve su bile dobronamjerne, a ova mi je ostala, tu se negdje zabetonirala: "Kako je život čudan... Imali smo ljude oko sebe, ali nismo imali vremena. Sada imamo vremena, ali nemamo ljude..." Iskreno se nadam kada sve ovo prođe da ćemo u čovjeku pronaći čovjeka, posjetiti stare prijatelje i imati više vremena i za sebe ali i za njih.