Koliko se puta sjetim svih onih poslovica iz djetinjstva kojima su me željeli urazumiti u to neko vrijeme kad se zbilja nije imalo. Nije se bacalo, štedjelo se koliko se moglo i, što je najvažnije, rijetko tko je bio gladan.Ma nije bit u tome da nisi gladan. Imaš i neke druge, sitne, potrebe koje bi htio zadovoljiti s nešto novca. I ono što mi se urezalo i ostalo do današnjih dana jest da se štedi kad se ima, a ne kad se nema. Ima puno istine u tome. Jesmo li uspjeli u tome ili je prethodni mjesec bio mjesec bez štednje, s puno bacanja, ali i razbacivanja.Službene statistike govore da smo u prosincu potrošili 15,8 milijardi kuna. Fiskalne blagajne izbacile su svaki naš račun. Zapravo, ne svaki, ostalo je procjena, pa bismo mogli doći i do svih 16 milijardi kuna ako se osvrnemo na tržnice, na suhomesnate proizvode koje kupujemo po preporuci tamo negdje na selu, na božićna drvca, za koja gotovo nitko ne dobije, ili rijetko tko dobije, račun.Kako više nema "daruj djetetu jabuku, smokvu i naranču", prvo što padne na pamet jest dobra knjiga ili slikovnica, ovisno o djetetovoj dobi. Iako rijetko tko gleda prvu stranicu s unutrašnje strane korica, baš mi se to dogodilo. I ostajem u čudu. Piše: "Tiskano u Kini". Da ne povjeruješ. Ali istina je, jer imaš i ono "sva prava pridržana"... Prvo čega se u tom trenutku sjetiš grafička su poduzeća koja znaš. Koje kapacitete imaju i mogu li i ona to napraviti. Naravno da mogu. Nakladnici tvrde da je jeftinije knjige tiskati u inozemstvu nego u Hrvatskoj.Kupili smo i goleme količine hrane. Nek se nađe. I onda smo stajali u svojim kuhinjama i satima priređivali sve što vole naši najmiliji. Kuhali, pekli, prali posuđe. Trošili. I prošao taj neki dan, ostalo hrane... Klinci su se samo okretali i pitali što se danas kuha, oni stariji su se čak malo potrudili pojesti nešto od jučer, ali i dalje je puno ostalo. I sada dolazi ono najvažnije. Bacit ćemo tu hranu, kao što je i inače bacamo. Tako su neki izračunali da Hrvati dnevno bace tisuću tona hrane, više od sto tona kruha. Za blagdane je taj broj još strašniji. Ono što mi je također ostalo iz ranog djetinjstva jest da se ne smije baciti ni jedna mrvica kruha jer je to grijeh. Kome to danas možeš objasniti?Ono što nije navedeno u ovoj potrošnji jest da se puno novca vrti preko interneta kroz videoigrice naših klinaca. To su oni malci koji bulje u svoje mobilne uređaje i igraju. Dolaze do neke razine i onda taj nivo treba prijeći i nikako stati jer će se nešto dogodilti ako se tu zaustave. Onda sve to treba proširiti, a jedno proširenje košta devetsto kuna ili više. Ta je industrija krenula iz Amerike pa se tamo na godišnjoj razini potroši gotovo trideset milijardi dolara. Pa tko voli, nek izvoli.Da smo se kojim slučajem sjetili onoga da se štedi kad se ima, a u ovom prosincu se očito imalo, prema mojoj skromnoj procjeni, mogli smo uštedjeti koju milijardu na hrani, videoigricama i slikovnicama tiskanima u Kini. A to su samo tri stavke.