Posljednjih tjedana stišale su se priče o iseljavanju mladih i perspektivnih Hrvata u različite dijelove svijeta, ali se zato aktualizirao problem mirovina i mirovinskog sustava.

Sve se češće spominje one koji još rade, a imaju namjeru uskoro otići u mirovinu, kao i one koji su do mirovine došli na različite načine. Jedno zapravo veže drugo jer se ne može isključiti odlazak i sve manje doprinosa u mirovinskom sustavu u odnosu prema onima koji očekuju da će biti dovoljno novca za njihove kakve-takve mirovine. Svi o ovoj temi imaju nešto reći, posebice ako se žele iz bilo kojeg razloga približiti biračima na izborima. Oni predsjednički su prvi, za sada. Teško da će tu netko nešto obećati, ali nude se savjeti, pa je tako jedan gospodin, ničim izazvan, ponudio kako doći do više novca sadašnjim, ali i budućim umirovljenicima. Tako je rekao: "Treba povećati razinu financijske i informatičke pismenosti, poreznim izmjenama destimulirati štednju građana u obliku gotovine, štednih depozita, nekretnina te olabaviti ograničenja i uvjete za ulaganja velikih institucionalnih investitora." Nije mi baš previše jasno ili, bolje rečeno, sasvim mi je jasno da je štednja građana više nego destimulativna. Primjerice, na oročenu štednju u eurima na godišnjoj se razini može od nula cijelih jedan do ništa kamata. Kakva je to stimulacija za štednju, ali građani ipak štede. Neka se nađe, nije u čarapi, ali je ipak neka štednja, i za tako malu kamatu plaćate porez. I to je u redu ako tako mora biti i ako je takav zakon. Ostaje činjenica da u zemlji imamo 1,2 milijuna umirovljenika, i to dobrim dijelom ne svojom krivnjom, bar onih koji su još živi, a uživaju u mirovini nešto duže od onih koji će tek otići u mirovinu. Ne zbog zdravlja ili zdrave hrane. Takav je bio zakon, pa će se neki sjetiti da su do 1999. godine u mirovinu muškarci išli sa 60 godina starosti, a žene s 55 godina. Upravo na tu kategoriju i mislim kada je u pitanju uživanje u mirovini nešto dužoj. Opet zakon, ovaj put 2008., kada muškarci odlaze sa 65 godina, a žene sa 60. I onda nešto poslije, sada mogu raditi i žene do 65 godine života da se ne bi bunile da nisu ravnopravne. I onda sve ovo što sada imamo. Pitanje svih pitanja je kada čovjek s nekom završenom školom počne raditi? Neki završe fakultet s 25 godina života i krenu na tržište rada. Nisu svi poslodavci blagonakloni prijmu pripravnika ili onih koji su tek nešto savladali da bi mogli naučiti raditi, pa mi se tu dopala ona, već izrečena, rečenica jednog izvrsnog poduzetnika: "Nema majstora koji nije 10.000 sati radio na zanatu, a nema takvoga koji je radio 10.000 sati, a da nije postao majstor". I tako prođe pet godina kada počinješ biti na tržištu rada, nudiš se, pronalaziš sebe i pronalaze te i drugi. Koliko onda godina trebaš raditi da bi došao do neke razine koja je isplativa državi u sustavu isplativih mirovina. Nekako priželjkujem da se što prije stiša ova priča o mirovinskom sustavu kako bi svi oni koji primaju naknadu za minuli rad bili mirniji i gledali na svom TV-u nešto drugo, a ne samo vijesti vezane uz tu temu.