Imali smo jednog kolegu koji je uvijek bio protiv. Na kolegiju su bile različite točke dnevnog reda i različiti izvjestitelji po svakoj od njih. Što god je netko predložio, on je imao primjedbu i nikada se nije dogodilo da mu je sve bilo jasno i baš kako treba biti. Tražio je dodatna objašnjenja i nakon njih je ponovo bio protiv. Na jednom od redovitih kolegija dogodilo se da je on bio izvjestitelj po jednoj od točaka dnevnog reda. Sve je napravio, dao izvješće i onda su kolege podigle ruku i glasale su za to njegovo izvješće. Rekli su: "U redu je, to je baš tako kako treba." On je bio silno nezadovoljan, nije mogao prihvatiti činjenicu da su ljudi za. Bio je protiv i svog uratka. To me je zapravo podsjetilo jer se upravo nešto takvo događa, ali puno ozbiljnije. Znamo koliko je do sada mirovinskih reformi bilo u nas u posljednjih trideset godina. Znamo koliko imamo umirovljenika, koliko onih koji su otišli u punu mirovinu i onih ostalih koji su otišli zbog mnogo razloga u prijevremenu, invalidsku ili bilo koju moguću u tom trenutku. Koliko se tvrtki zatvorilo, pa je bilo samo pitanje što se može učiniti da bi se dobilo bilo što, makar samo za režije. I to je bolje nego ništa, a ništa može značiti čekanje od nekoliko godina bez ikakve naknade. Ljudima je bilo silno teško, pa su čak uz mnogo napora pronalazili nekog poslodavca, ne radeći ništa nego samo uplaćujući neki iznos koji bi bio dostatan za mirovinsko osiguranje.

Sudionici smo referendumske inicijative "67 je previše" i prikupljenog broja potpisa o toj temi, ali i na sve ostalo što su sindikati tražili. Nije samo dobna granica bila ta koja je tražena. Bilo je puno drugih stvari koje bi Vlada RH trebala ispuniti da do referenduma ne dođe. Tu je, između ostalog, manja penalizacija za sve one koji će otići ranije u mirovinu, starosna dob za žene i muškarce i još podosta toga.U jednom trenutku rečeno je da će "Vlada prihvatiti sve predložene izmjene Zakona o mirovinskom osiguranju". Takvim činom je sve rečeno. Sve što je narod tražio, to će narod i dobiti. A narod treba slušati jer on je taj koji je procijenio da sve što je trebalo biti po nekim godinama u nekoj budućnosti nije dobro za one koji će otići u mirovinu sutra, za pet godina, za deset godina...I sada ono što slijedi, razmišljanje treba li nam i referendum bez obzira na to što je sve što je traženo rečeno da će biti prihvaćeno, bez iznimke. Dakle, sve, baš sve. Nema više skrivenih točki, novih redova i velikih slova. Tražili ste, dobili ste.Od svega što sam pročitala o toj temi možda je najjednostavnije, ali i najlogičnije ono što je u jednom od svojih brojnih intervjua izgovorio jedan ugledni ustavni stručnjak koji je u jednoj rečenici sažeo sve: "Promjena Zakona mora imati potpuno isti učinak obvezatnosti kao da je odluka donesena na referendumu." Ako znamo bar približno koliko stoji jedan referendum, onda bi bilo najbolje ne raspisivati ga. Jasno, pod jednim jedinim uvjetom da stvarno bude prihvaćeno sve ono što je traženo.