Ako ste ovih dana bili u kupnji na osječkoj glavnoj tržnici, sigurno ste nakon njezina obavljanja od vaših prodavača, neovisno o tome radi li se o zatvorenom dijelu tržnice ili onom otvorenom, čuli - ugodan dan želim.

Kod onih prvih učinilo mi se da je to možda slučajno, kasnije nije bilo ni jednog prodavača koji vam nije poželio ugodan dan. Moram priznati da sam bila isto tako ugodno iznenađena što za kupnju na našoj tržnici ima puno razloga. Prvi u nizu je taj da su cijene voća i povrća niže od onih na akcijama u trgovačkim lancima. Pretpostavimo da su od domaćih proizvođača te nam je samim tim i lakše platiti robu za koju znamo da se netko istinski pomučio da bi je donio na tržnicu. Sigurno nije u onim količinama koje se nalaze u robnim centrima, ali nekako povjerenje u kvalitetu i domaći proizvod je tu.
Sjećam se nekih vremena odlaska u Austriju. Sjediš ujutro sam za stolom. Nigdje nikoga osim vas i poslužitelja hrane. Netko od domaćih ljudi ulazi u prostor i pozdravlja, želi vam dobar tek. Pomislite da se to slučajno dogodilo, a događa se i nešto kasnije. Tko god je ušao, pozdravio je s puno poštovanja. U početku vam bude čudno jer niste naviknuli na takav način ophođenja. Kasnije vam bude čudno ako to netko ne učini.
Ako ste trebali nešto pronaći u Austriji, neku trgovinu ili neki proizvod, svatko onaj koga ste upitali za pomoć i informaciju sigurno će je i dati. Do te mjere da će netko napustiti prostor vlastite trgovine, izići na ulicu, otići s vama dio puta i pokazati gdje možete naći ono što tražite.
Kada smo na različitim seminarima učili o ljubaznosti i smiješku prema onima kojima pružamo usluge, uvijek se kao primjer navodilo zrcalo. Ono obično, malo, koje se uvijek nalazi ispod pulta kineskih trgovaca. Ne da se gledaju dok nikoga nema pa ga vade tek tako, nego da bi svaki put kada dođu u doticaj s njim napravili smiješak kao obvezan dio ljubaznosti prema kupcima.
Kad je već riječ o kupcima i prodavačima, neki dan u mojoj većoj šoping-trgovini razgovaram s blagajnicom. Nisu one samo blagajnice, rade prema potrebi sve što treba. Unose i iznose voće i povrće, pregledavaju je li nešto loše kvalitete, odvajaju, pomažu starijim osobama da se snađu u vaganju i tipkanju broja pod kojim se ta roba prodaje. Znam da su uvijek imali plaće na granici zajamčene zakonom u Republici Hrvatskoj pa su često govorile - plaća nam je ista, radili, ne radili. Danas smiješak i informacija. Plaća im je povećana i sada je čisto pristojna za naše uvjete. Od 2800 kuna neto stigli do 4700 kuna neto. Značajno povećanje. Očito je netko procijenio da će i ovo malo onih koji su bili najlojalniji ili su iz bilo kojeg razloga ostajali i radili, ipak u jednom trenutku procijeniti da se za to ne isplati raditi. Svi troškovi koje imamo na dnevnoj bazi su isti i na kraju s onim što zaradiš ne možeš preživjeti cijeli mjesec. I dobro su procijenili, jer osim radne okoline bitna je i plaća, a još je važnije ono da te netko ne podcjenjuje. I onda može biti i ono zrcalo ispod pulta.