Potrošač je uvijek u pravu, tako bar tvrde oni koji se njima bave. Trgovci. Žele privući što više onih koji će kupovati baš u njihovim trgovinama. To treba i zaslužiti.

Ako ste ovih dana, ili prije dva tjedna, krenuli put mora, kada je u našem gradu bilo nesnosno vruće s visokim udjelom vlage u zraku i još više komaraca, onda ste bili spremni na plaćanje usluga koje vam se tamo nude. Kako je bilo neradnih dana, pa ono naše spajanje, tako je u jednom trenutku u podsezoni bila prava pravcata sezona. Sve je bilo puno onih koji su osvježenje potražili u svakom kutku našeg lijepog mora. Neki su se pripremili te dio namirnica koje svakodnevno koriste ponijeli u neki od apartmana, a oni drugi, komotniji ili s manje vremena za kupnju odlučili su kupiti sve ono što im treba tamo gdje će ljetovati. E sada, tu je kvaka. Lokalne trgovine, one koje se ujedine, prodaju namirnice po nevjerojatnih cijenama. Jedan običan proizvod kao što je sir, onaj tvrđi koji zovu Gauda, našeg hrvatskog proizvođača u toj lokalnoj trgovini pronađe se po cijeni od dvadeset i četiri kune za dvadeset i pet dekagrama. Koliku maržu ovdje ima trgovac, ne smijem niti pomisliti. Ne mogu to niti izračunati.
S druge pak strane, oni veliki trgovački lanci koji se godinama dokazuju i koji su se dokazali s izrekom kako je cijena svakog njihovog proizvoda ista u svakoj od njihovih trgovina u cijeloj Hrvatskoj, uključujući i otoke, stvarno se dokazao kao onaj tko se zna baviti trgovinom i koji za to ima sva opravdanja. Tako nadomak malih dalmatinskih gradova imaju svoje centre koji rade od sedam ujutro do dvadeset i tri sata, svaki dan. Cijene su iste kao u Osijeku, u Zagrebu, i bilo kojem drugom gradu. A centar je krcat. Rade sve blagajne. Ljudi ulaze i izlaze, kupuju sve što im treba i ništa ne moraju ponijeti od kuće. To je ono što svaki normalan potrošač očekuje od svog trgovačkog lanca.
Ono na čemu se nemilice zarađuje su djeca i sve ono što traže da im se kupi. A nema što ne traže. Tako autići, oni mali koje voze klinci, petnaest kuna za pet minuta. A tko će se zadržati na pet minuta. Nitko. Pa tako bude nekoliko puta po pet minuta po svakom klincu. Pa napuhanci. Nešto jeftiniji, ali i dalje skupi. Pa onda gdje god kreneš, od kokica do sladoleda. I pogledaš tko su ti najveći potrošači, definitivno djeca.
Ono što se i ove godine proteže kao mogućnost su zapošljavanja svih onih koji žele raditi. Tako se na gotovo svakoj trgovini, pekari, mesnici, obrtu, slastičarnici... traže radnici. Uvjeti dobri. Radno vrijeme, kao i svake godine na moru. Od jedanaest prije podne do isto toliko, ali navečer.
Ugostiteljski se objekti snalaze na sve moguće načine. Najprije nisu očekivali toliko turista u ovo doba godine, pa i ono što su od konobara pronašli kreće s radom prvog srpnja. Dio njih radnu snagu pronalazi u krugu obitelji dok ne dođu oni koji bi trebali ostati cijelu sezonu. A krenulo je dobro.