Cijenimo li dovoljno što imamo, što je tu pokraj nas, u našem gradu? Koliko znamo o nečemu što se zove zoološki vrt? Ono što znamo je činjenica da u Hrvatskoj imamo 128 gradova. Od tog broja samo njih šest ima zoološki vrt, i to tri u javnom vlasništvu, što znači da ni jedna privatna osoba nema pravo na tu dobrobit djece i građana, i tri privatna zoološka vrta.

Malo sam zavirila u Wikipediju, gdje se puno toga može saznati o ovoj temi, pa tako piše da je "prvi zoološki vrt u Europi osnovan u Beču 1752. godine."Uvijek je netko začetnik nečega, netko nešto voli, netko želi ostatku svijeta pokazati kako je bolji i približiti svom narodu ono što drugi nemaju. Upravo je taj zoološki vrt nastao tadašnjom ljubavlju prema životinjama, ali i osobnom uživanju u "divljini" tadašnje carske dinastije. Imao je uspona i padova jer je morao preživjeti Drugi svjetski rat, kada je briga za vojnika bila važnija od brige za životinje. Bio je i bombardiran tijekom rata, ali se poslije oporavio i ponovo postao atrakcija, sada u vlasništvu Republike Austrije. Najveći europski zoološki vrt je onaj u Berlinu te se prostire na trideset i četiri hektara. Tko god dođe u Berlin želi biti posjetitelj tog vrta, pa se tako posjet penje na više od tri milijuna osoba.Vratimo se hrvatskim zoološkim vrtovima. Već je rečeno da ih ima šest, od kojih je po površini najveći ovaj naš osječki, a prostire se na jedanaest hektara, dok je po broju životinja najveći zagrebački.Osim njih, u Splitu se nalazi Prirodoslovni muzej i zoološki vrt grada Splita, imamo Zoološki vrt obitelji Bizik, Zoološki vrt obitelji Milec i Križevačko čuvalište tigrova. I to bi bilo sve od zooloških vrtova u Hrvatskoj. Očito nije lako imati ovakvo što, jer kad bi bilo lako, onda bi to imala bar polovina hrvatskih gradova. Naš, osječki, zoološki vrt otvoren je 1955. To je bilo vrijeme kada je na području bivše Jugoslavije bilo moderno imati u svom gradu zoološki vrt. Očito je samo nekolicini to i uspjelo jer imati nešto živo u ‘‘svom dvorištu‘‘ znači voditi brigu o tome svaki dan, tristo šezdeset i pet dana u godini.Stalna veterinarska skrb, higijena prostora, putokazi, igrališta za djecu... Kada je netko od nas posljednji put posjetio ovu oazu mira koja je tu pokraj nas, a kompa s urednim rasporedom odlazaka i dolazaka čeka sve nas koji želimo prijeći rijeku, a ako pak to ne želimo na ovaj način, možemo to učiniti automobilom, biciklom, pješice preko našeg prekrasnog pješačkog mosta.Ova vrijedna ustanova često organizira radionice za djecu nižih razreda osnovne škole u vrijeme školskih praznika, u vrijeme uskrsnih odmora. Djeca su oduševljena ovom svakodnevnom aktivnošću i organizacijom njihova slobodnog vremena i svi oni koji su bili u ovoj "maloj školi učenja" žele to ponoviti.Kada ne znamo što učiniti s razigranom djecom ili s nama odraslima i našim slobodnim vremenom, bilo bi lijepo uputiti se u ovaj osječki mir, s prijateljima, bez njih, svejedno. Cijenimo ono što imamo tu pokraj nas. Ne moramo nikamo ići. Ovo je netko napravio za nas i našu djecu.