U nekadašnjoj Patkinoj, a današnjoj Ulici dr. Josipa Bösendorfera, nalazi se šarmantna barokna kuća Schuppert. Kuća je sagrađena krajem 17. ili početkom 18. stoljeća, što znamo jer je već 1712. godine bila u vlasništvu udovice Schuppert. Nakon gospođe Schuppert vlasnik kuće postao je Ilija Ćerkić, koji je kuću prodao Baltazaru Hammerleu, a nakon Hammerleove smrti vlasnik je postao Georg Peter Prey. Nakon Preyeve smrti kuću je ženidbom njegovom udovicom stekao Josip Weygang. Nakon Josipa Weyganga kuću je naslijedio Heinrich Prey, a 1762., također ženidbom, vlasnikom kuće postao je Josip Rauch. Nakon njega vlasnici kuće bili su Nikola Keller, Jakov Mechler, Josip Zimmermann i Terezija Leinor. Sredinom 19. stoljeća vlasnik kuće bio je kraljevski sudbeni vijećnik Josip Unfogel rođen u Osijeku 1837. godine. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće kuća je postala vlasništvo Josipova i Marijina sina, Antona Unfogela, prokurista Prve hrvatske štedionice, koji ju je posjedovao i uoči Prvog svjetskog rata.

Ova prizemna kuća s četiri prozora u prizemlju, visokim zabatom u kojemu se nalazi stambeni prostor s dva prozora te širokim ulazom, imala je šest soba, tri kuhinje i osam nusprostorija organiziranih unutar dva jednosobna i jednog četverosobnog stana, a 1911. u kući su stanovale tri osobe. Sredinom 19. stoljeća kuća je bila poznata i kao gostionica, a nosila je naziv "Gasthaus zum Türkenkopf".

U njoj je jedno vrijeme, oko 1862., stanovao poznati austrijski pisac i glumac Ludwig Anzengruber koji je svoje književne radove objavljivao, i glumačke uloge tumačio, pod pseudonim L. Gruber. Zahvaljujući pismu koje je 25. listopada 1862. godine uputio svom prijatelju Franzu Lipkeu u Beč, potpisao na sljedeći način: "Dein treuer Freund/L. Gruber (nicht "Anzen")/Schauspieler in Essegg Entengasse Nr. 2 I. Stock", saznajemo da je živio u potkrovlju ove kuće u Patkinoj ulici. Anzengruber je kao devetnaestogodišnjak nakon preboljenog tifusa odlučio postati glumac, te je sljedećih deset godina, od 1859. do 1869., djelovao kao glumac sporednih uloga u putujućim kazališnim družinama diljem Austro-Ugarske Monarhije, pa tako i u Osijeku. U Zbirci plakata Muzeja Slavonije čuva se veliki broj plakata kazališnih predstava koje su se izvodile na raznim osječkim kazališnim pozornicama od sredine 19. stoljeća do danas, a na jednom od njih nalazimo i Gruberovo prezime. Zahvaljujući tom plakatu iz muzejske zbirke znamo da je Anzengruber, kao L. Gruber, 5. ožujka 1863. u tvrđavskom kazalištu glumio sobara Jeana u predstavi "Feuer in der Mädchenschulle" (Požar u djevojačkoj školi).

U Osijeku je proveo nekoliko godina, a 1866. ponovo se vraća u Beč, gdje nastavlja karijeru kao pisac drama i kratkih priča koje u početku nisu naišle na veliku naklonost čitatelja. U Beču je 1870. također pod pseudonimom L. Gruber objavio antiklerikalnu dramu "Der Pfarrer von Kirchfeld" (Svećenik iz Kirchfelda), koja je 5. studenoga 1870. praizvedena u Teather an der Wien, gdje je doživjela veliki uspjeh. Pohvalna kritika direktora bečkog Burgthetera Heinricha Laubea dala mu je novi uzlet. Ubrzo se, 1873., oženio Adelindom Lipka, sestrom svoga prijatelja iz djetinjstva Franza Lipke, s kojom je u turbulentnom braku dobio troje djece. Rastali su se 1889. godine. Ludwig Anzengruber bio je urednik nekoliko bečkih novina, a u rujnu 1888. postao je dramaturg kazališta Volkstather u nastajanju. Njegovim djelom "Der Fleck auf der Ehr" (Mrlja na časti) 14. rujna 1889. otvoren je bečki Volkstheater. Nepuna tri mjeseca nakon premijere i svečanog otvorenja Volksteathera, te dvanaest dana nakon pedesetog rođendana, 10. prosinca 1889., Ludwig Anzengruber umro je u rodnom Beču od antraksa.

Anzengruber neopravdano zaboravljen

Slavni austrijski književnik i nesuđeni glumac Ludwig Anzengruber, Wien, 29. XI. 1839. – 10. XII.1889, Wien, u mladosti se, 1860-ih, kao glumac okušao i na pozornici starog osječkog kazališta u baroknoj zgradi Generalata, u čijoj je neposrednoj blizini i stanovao. Njegova se književna djela i danas, više od 130 godina nakon autorove smrti, čitaju, traže i ponovo objavljuju. Mi smo ga, Osječani, kao i mnoge još važnije svoje prethodnike, neopravdano potpuno zaboravili.