Jedna od najstarijih i glavnih osječkih gornjogradskih ulica, Kapucinska ulica, u izlozima svojih kuća, sagrađenih u stilskom rasponu od baroka preko historicizma, secesije i moderne do socrealizma, predstavljala je najrazličitiju ponudu osječkih trgovaca i obrtnika. Poznato nam je da je u toj ulici od sredine 19. do kraja 20. stoljeća bio smješten najveći broj najvažnijih osječkih fotografskih atelijera, od Knittela, Varnaia, Svirčevića, Rechnitzera, preko Szegea i Legradića, do i danas postojećeg Fotoreklama.

Jednako tako za tu ulicu možemo reći i da je bila glavna ulica osječkog slastičarstva. Koliko nam je poznato, slastičarnice/konditoraji bili su pozicionirani i na sjevernoj i na južnoj strani Kapucinske ulice, a zanimljivo je da su ipak dominirali na južnoj strani, vjerojatno kako bi unutrašnjost slastičarnica imala prirodni duboki hlad i kako sunčane zrake ne bi kvarile iznimno osjetljive slastičarske produkte - od kolača i torti do sladoleda i drugih slastica. Skladna izdužena historicistička katnica, najduža kuća u ulici, sagrađena uz baroknu kapucinsku crkvu i samostan, tijekom svoga postojanja bila je adresa mnogim osječkim slastičarnicama. Na prijelazu dvaju stoljeća, u razdoblju secesije, ondje je svoj konditoraj otvorio Franz Hoffman, koji je, između ostaloga, nudio velik izbor bombona, voća, kompota, deserte, stolnog i čajnog peciva, parfea i sladoleda u najboljim izvedbama. Svakovrsne torte i kolače nastavio je nuditi i Hofmannov nasljednik, Adolf Grellmann, koji je nastavio voditi konditoraj s naznakom da je Hoffmanov nasljednik, pri čemu je redovito isticao njegovu zlatnu medalju s diplomom dodijeljenu na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. Nakon završetka Prvog svjetskog rata slastičarnicu u toj kući vodi slastičarski obrtnik Alois Vaniček, koji je u ponudi uvijek imao svježe pecivo, te velik izbor bombona i čajnog peciva, pri čemu je naručiteljima osiguravao i dostavu na kućnu adresu. U isto vrijeme u jednom od lokala te kuće trgovački dvojac Krauss i Neumann otvorio je najraskošniji osječki dućan delikatesne robe, u kojem je nudio vrhunska vina i šampanjce, rudne vode (danas mineralna voda), rum, južno voće, začine i slastice. Iz toga se posla ubrzo razvila i proizvodnja slastica, te je na kraju nastala i tvornica kandita i čokolade Gustava Krausa, čiji je logotip bio specifično oblikovano ime Osijek. Ubrzo zatim Kraus je u susjednoj kući otvorio modernu velegradski uređenu slastičarnicu koja je nudila besprijekorne slastice najrazličitijih vrsta.

Koliko je ta slastičarnica odskakala od uobičajenog osječkog standarda, otkriva nam jedna kratka novinska bilješka iz 1924.: "Slično je (Tarnikovoj ljekarni, nap. GMI) uređena Krausova slastičarna, samo onaj moderni stil čovjeka zabljesne, pa kad izađeš iz radnje, znaš, da si vidio nešto lijepo za oko, ali ne znaš, što je to bilo..." Nakon Drugog svjetskog rata u toj je kući bila slastičarnica u društvenom vlasništvu.

Na sjevernoj strani ulice u baroknoj katnici na mjestu 1910. godine sagrađene trokatne Prve hrvatske štedionice bio je na prijelazu dvaju stoljeća konditoraj čiji je vlasnik bio Elemer Szanto. Iza jednostavnih drvenih vratnica ulaza nalazio se skromno uređen izlog, a vjerojatno jednako takva bila je i unutrašnjost slastičarnice. Szantovu je slastičarnicu preuzeo slastičar Šipicki, koji ju je 1909., zbog rušenja kuće i izgradnje trokatnice, preselio iz Kapucinske ulice u Županijsku. Na istoj strani ulice donedavno se nalazila i slastičarnica Korzo, u kojoj su prethodnih nekoliko desetljeća Osječani mogli uživati u sjajnim orijentalnim slasticama, baklavama i tulumbama, ali i klasičnim roladama, krempitama i šampitama, kremastom sladoledu i kesten-pireu s pravim šlagom.