Tradicija kupanja u rijeci Dravi Osječanima je u krvi jer svi su gradski dijelovi čvrsto priljubljeni uz desnu obalu rijeke. Organizirana, građena kupališta s kabinama i bazenima za neplivače nastaju tek u drugoj polovini 19. stoljeća.

Jedno je od najstarijih i najdugovječnijih, Osječanima i dandanas poznato iako ga nema već duže od pola stoljeća, Garnika. Kupalište osječkim slengom zvano Garnika prvobitno je nastalo kao vojna škola plivanja i bilo je sagrađeno u neposrednoj blizini Vodenih vrata, jedinih gradskih vrata osječke barokne tvrđave koja su vodila prema rijeci. Najstariji planovi za izgradnju kompleksa pontonskih kupališta sežu u 1891. godinu, kada je u Vojno-inženjerijskom uredu osječke tvrđave, današnja zgrada gradske uprave u Kuhačevoj ulici, planirana izgradnja velikog flosa Garnizonske plivačke škole. Konstrukcija je ležala na dva duga pontonska krila, na kojima su bile planirane kabine za presvlačenje, a između njih bilo je planirano nekoliko bazena različitih veličina, očito za različite razine plivačkog iskustva. U zapadnom dijelu flosa, pod krovnom konstrukcijom, bilo je zamišljeno osam malih bazena unutar ograđenog prostora, koji su očito bili namijenjeni za osvježenje časnika plivača jer bazenski otvori nisu imali dno. Neplivački je dio bio postavljen na zapadnoj strani flosa, nizvodno, u formi manjeg bazena s podvodnom košarom kako neplivače ne bi odnijela riječna struja. U tom je dijelu postojala i skakaonica te sanitarni čvor s izravnim odvodom u rijeku Dravu. Nad središnjim je velikim bazenom bez dna bila zamišljena znatno viša skakaonica.

Nekoliko godina poslije, 1898., u osječkom Graditeljskom odsjeku Zagrebačkog vojno-građevnog odjela nastao je plan za jednostavni kupališni ponton s nadstrešnicom za presvlačenje i dvojim stubama za ulazak u vodu.

Početkom 20. stoljeća nastali su projekti za izgradnju najvećeg kupališnog kompleksa Garnike. Na projektima iz 1905. godine iščitavamo da je glavni flos na uzvodnoj strani reorganiziran s velikim bazenom, s košarom, u središtu, a oko bazena raspoređen je manji broj većih zatvorenih bazena. U nastavku nizvodno nastavlja se dugi flos koji s obalom zatvara veliki prostor za kupanje. Na samoj obali Drave osmišljen je kompleks od dva bloka kabina za presvlačenje, svaki s 20 kabina, od kojih nizvodniji ima i produžetak s nekoliko prostorija za opremu i obuku neplivača u sklopu kojega je, najnizvodnije, bio planiran zahod. Pristup tom kompleksno koncipiranom kupališnom objektu bio je moguć isključivo uz prolazak pokraj paviljona u kojemu se nalazila kupališna blagajna. Nešto uzvodnije od ulaza u kupalište bio je osmišljen paviljon s funkcijom kantine.

U gradu je postojalo i nekoliko manjih privatnih kupališta na rijeci Dravi. Prema podatcima iz osječkog Hrvatskog lista, 1942. bila je u gradu Osijeku velika potreba za gradnjom novih kupališta. Tu je potrebu uvidjela gradska općina, koja je na sjednici održanoj 9. travnja 1942., uoči proslave prve godišnjice uspostave NDH, odlučila sagraditi dva nova gradska kupališta, u Gornjem i Donjem gradu. Prema najavama, gornjogradsko je kupalište trebalo imati 78 kabina za presvlačenje, čiji bi se broj mogao povećati prema potrebi, a svi bi radovi trebali biti dovršeni do sredine lipnja 1942. Košara donjogradskog kupališta bila je građena u Gornjem gradu i nakon dovršetka bila je Dravom spuštena, rinovana, u Donji grad. Na početku Retfale trebalo se u to vrijeme podignuti novo, Schwanerovo kupalište.