Ivan Katona kupio je gradilište i naručio gradnju jednokatne ugrađene kuće na već djelomično izgrađenom Mažuranićevu vijencu. Kuća Katona je u tom, urbanistički slikovito, zakošenom uličnom nizu najmanja kuća. Kuća s najužim pročeljem u ulici. Projektiranje svoje novogradnje Katona je povjerio uglednoj i pouzdanoj osječkoj graditeljskoj tvrtki, na čelu koje je stajao osječki ovlašteni civilni arhitekt Vladoje Aksmanović.

Projektna dokumentacija za kuću Katona datirana je 1930. i 1931. godinom. U stručnoj se literaturi ta omanja katnica smatra karakterističnim primjerom osrednjeg arhitektonskog dometa tog osječkog arhitekta. U svakom slučaju, glatko oblikovanom pročelju dinamiku daju jednostavne linije profilacija oko prozora s nešto naglašenijim natprozornicima i za Aksmanovićeve kuće međuratog doba karakterističan nadvratnik, koji naglašava relativno uzak ulaz u kućnu vežu. Kuća ima podrum, prizemlje, kat i tavan te neveliko dvorište, a građena je za stanovanje jedne obitelji.

U prizemlju su bile smještene prostorije za obiteljski društveni život i druženje s gostima, a na katu intimne obiteljske prostorije i sanitarije. U cjelini kuća Katona odiše jednostavnošću, od oblikovanja pročelja do unutrašnje organizacije prostora. Koncentracija detalja fokusirana je na geometrijski organiziranim ukladama drvenih vratnica, čiju središnju gornju ukladu ispunjavaju tri kvadratne staklene fasete ispunjene sa po četiri mutna kvadratna stakla, od kojih srednja ima i funkciju prozorčića. Pročelje kuće bilo je, ne samo stilski nego i bojom, usklađeno s ostalim kućama u nizu. Danas su u toj ulici izvorno pročelje, uključujući i boju, zadržale samo kuće na broju 2, 5 i 6, koje su bile u vlasništvu trgovca građevnim materijalom Ljudevita Kaisera, suvlasnika autobusnog prometa Antuna Vabića i ljekarnika Ivana Govorkovića. Kuća Katona u tom uličnom nizu katnica zbog uskoće pročelja jedina nema erker na prvom katu, koji je na neki način postao zaštitni znak Mažuranićeva vijenca.

Tvrtka Aksmanović-Malin-Rožić bila je u razdoblju između dva svjetska rata najvažniji osječki arhitektonski biro, u kojemu je kao arhitekt dominantno mjesto zauzimao Vladoje Aksmanović. Sjedište tvrtke bilo je u većem dijelu trokrilnog prizemnog objekta u dvorištu Aksmanovćeve vlastite kuće. U zapadnom krilu nalazila se izrazito duga risaonica, koja se zagrijavala dvjema kaljevim pećima i imala široke prozore okrenute istoku. U sam se ured ulazilo stubama u predsoblje popločeno keramitom, odakle su jedina vrata vodila u ured poslovnice, uz koju je bila smještena manja soba za primanje stranaka. Iz središnje poslovnice, iz koje se ulazilo i u risaonicu, ulazilo se i u prostranu sobu šefova tvrtke, koja se osvjetljavala dvama prozorima s pogledom na sjever, prema rijeci Dravi.

Kuća Katona donedavno je bila dom poznate osječke umjetnice i nastavnice likovnog odgoja Spomenke Bošković. Nedavno je temeljito obnovljena i u njoj danas djeluje Generalni konzulat Republike Mađarske u Republici Hrvatskoj.

Pola stoljeća prijateljstva

Kuća Katona današnja je adresa Generalnog konzulata Republike Mađarske u Osijeku. Sljedeće godine navršava se pola stoljeća službenih prijateljskih odnosa grada Osijeka s mađarskim gradom Pečuhom. Pečuh je prvi grad s kojim je Osijek, 1973., sklopio službeni sporazum o prijateljstvu i suradnji, koja uspješno traje i danas, kada se, između ostaloga, odvijaju i razmjene kulturnih sadržaja, od muzejskih izložbi i koncertnih nastupa, preko suradnje obrazovnih ustanova, do gospodarske djelatnosti. Polustoljetna bliska suradnja s Pečuhom ojačala je hrvatsko-mađarske odnose, pa je od 1998. uspostavljen i službeni kontakt grada Osijeka i XIII. okruga grada Budimpešte, nakon čega je, 2001., potpisan i službeni sporazum o suradnji između našega grada i XIII. budimpeštanskog okruga. Kao znak prijateljstva taj je budimpeštanski okrug u središtu Osijeka podigao dječje igralište, a u središnjem dijelu svoga okruga, u četvrti Angyalföld, 2019. godine jedan od parkova nazvao imenom našega grada - Eszék Park. Ne smijemo zaboraviti da jedna od ulica u širem središtu Budimpešte već desetljećima nosi naziv Eszék utca, kao i jedna ulica u Pečuhu.