Paljenjem četvrte adventske svijeće, jučer, ušli smo u posljednji tjedan došašća ili adventa. Nestrpljenje u iščekivanju Božića iz dana u dan postaje sve izraženije. Kućama i stanovima već se poodavno šire mirisi suhih božićnih kolača koji se, "u boljim kućama", već poodavno secuju u limenim i kartonskim kutijama, u skrivenim zakucima ili na vidljivim, ali prilično nedostupnim kućnim lokacijama. Obavljaju se velika spremanja, rješavaju dugo odgađani sitniji i krupniji kućni popravci što se uvijek čini u zadnji čas, peru se prozori, obavlja završni glanc...

Sve su to pripreme za Božić kojemu se onda duhovno prepuštamo iznemogli od prethodnih danima obavljanih pripremnih radnji. Na Badnjak, poslije večere, djecu jedva privolimo na spavanje jer su uzbuđena od neizvjesnosti kakav će sutra ujutro okićeni bor zateći i koliko, i kakvih, darova pod njim pronaći. Nakon što djeca zaspu i odrasli mogu mirno na spavanje jer sve je pripremljeno kako bi u Badnjoj noći Kristkindl mogao napraviti svoju čaroliju. Ujutro kada vas djeca pretrnula od ushita, onako krepane od gotovo cjelonoćnog pomaganja Kristkindlu, probude, ostanete u čudu što se to noćas dogodilo. Čini se da smo stvarno svi bili toliko dobri da nam je donio najljepše okićeni bor i darove, često i one koje smo žarko željeli. Divljenje okićenom boru, kako univerzalno nazivamo sve vrste zimzelenih stabala namijenjenih za kićenje ovom prigodom, i propitkivanje pogledom koji je od paketića naš, a koji od drugih ukućana vrhunac je druženja koji se pamti i prepričava na obiteljskim okupljanjima.

Danas je sve rjeđe tako. Umjetni su borovi sve češće okićeni već početkom adventa, lampice elegantnim sjajem, ili ponegdje iritantno dinamičnim bljeskanjem, osvjetljavaju prozore, balkone i unutrašnjosti domova, a jednoobrazne plastične kuglice poodavno su zamijenile krhke starinske kugle i druge oblike od puhanog stakla u mnogim kućanstvima. Život i običaji u stalnoj su mijeni.

U ne tako davnoj prošlosti Božić se iščekivao s drukčijim osjećajima i koraci za njegovu pripravu bili su kanonski. Bor ili poveća grana kitila se suhim voćem, orasima, u obitelji nečijom kreativnom ili nevještom rukom, napravljenim papirnatim ukrasima, slamom, ponegdje crvenim licitarima koji su osim svoje ljepote imali i veliku magijsku ulogu. S vremenom je tijekom 19. stoljeća u građanskim kućama zadominirao božićni nakit od stakla, a zatim i bomboni, osobito od stvrdnutog šećera, takozvani saloneri. Salonera također više nema. Reklamni oglasi u starim osječkim novinama, arhivski podaci i sačuvani muzejski predmeti kazuju nam da je u našem gradu početkom 20. stoljeća postojala tvornica koja je proizvodila salon-bombone. Mnogi se više ne sjećaju da je u Osijeku između dva svjetska rata radilo nekoliko tvornica kandita i čokolade među kojima su najznačajnije bile Prva osječka tvornica kandita Kaiser i Štark osnovana 1908., Tvornica poslastica i čokolade Gustava Krausa "Osijek" osnovana 1920., Prva slavonska industrija čokoladne i šećerne robe V. Rechora, Osječko trgovačko dioničko društvo iz 1922., koje se još pod nazivom vlasnika Ise Langa bavilo proizvodnjom slatkiša, te 1923. godine utemeljena Chocolaterie Francaise "Soleil".

Prva osječka tvornica kandita Kaiser i Štark iz 1908. godine

Najstarija osječka tvornica specijalizirana za proizvodnju kandita utemeljena je 1908. godine pod nazivom I. osječka tvornica kandita, a vlasnici su joj bili Kaiser & Štark. Tvornica je nakon Prvog svjetskog rata mjesečno proizvodila dva vagona komercijalne robe, bombona i čokolade, te salonske slatkiše, tzv. salonere, koji su bili upakirani u bijele papire nareckanih rubova omotane sjajnim srebrnim ili raznobojnim folijama. Saloneri su također nestali iz ponude božićnih ukrasa i slastica, a s njima i njihov specifičan okus stvrdnutog šećera. Tvornica je djelovala na Čepinskoj cesti, a zahvaljujući razglednici koja se čuva u Zbirci razglednica Muzeja Slavonije, možemo si predočiti kako je izgledao kolektiv, pročelje tvornice i limena ambalaža onodobnih proizvoda.