Na širokom rijetko sagrađenom prostoru između barokne Tvrđe i povijesne jezgre Donjega grada svojim urbanističkim položajem i stilskim skladom ističe se izrazito duga jednokatnica Ljudevita Szinicza mlađeg. Ovaj sjajni primjer moderne osječke arhitekture nastao je tijekom Drugog svjetskog rata kada su bogatiji Osječani zbog velike inflacije novac ulagali u kupnju placeva i gradnju nekretnina. Tako je usred rata počelo projektiranje i gradnja ovog monumentalnog zdanja čija je namjena bila skladištenje željezne robe slavne osječke veletrgovine Szinicz.

Osnivač veletrgovine bio je Ljudevit Szinicz stariji, koji je rođen 11. travnja 1866., u Bodohegyu, a umro u Osijeku 30. prosinca 1933. U Osijek je doselio oko 1910. godine iz Graza te je kupio uhodani dućan željeznom robom Franza Nubera u onodobnoj Dugoj, a danas Strossmayerovoj ulici. Taj je željezar, gotovo neizmijenjen, postojao do prije dvadesetak godina kada je njegov sadržaj i po mjeri izrađen dućanski namještaj nemilosrdno ispražnjen i uništen. Unutrašnjost toga dućana s drvenim podovima premazanim rabljenim uljem imala je specifičan miris, a prepune police i ladice čavala, lanaca, kanti, fenjera, lonaca, kotlova, bicikala, čavala, zakovica, vijaka, poljodjeljskih alata i svih mogućih u tu struku zasijecajućih artikala, odavale su dojam da ne postoji mogućnost da nema onoga po što ste u njega došli.

Ljudevit Szinicz stariji, osim što je bio trgovac na dobrome glasu, istakao se i kao aktivni član osječke evangeličke crkvene općine te kao potpredsjednik Slavonske agrarne štedionice, a dvije godine nakon dolaska u Osijek, 1913., iniciran je u netom utemeljenu osječku slobodnozidarsku ložu Budnost, čije je sjedište od 1912. do 1924. bilo u kinu Urania. Sziniczov je dobro uhodani obiteljski posao naslijedio najstariji sin Ljudevit Szinicz mlađi, koji je bio rođen 2. prosinca 1908. u Grazu. I njegov je prvorođeni sin, rođen u Osijeku, 17. svibnja 1939., u braku sa Štefanijom Speiser iz Apatina, također dobio obiteljsko nasljedno ime Ludwig Wilhelm Szinicz. U jeku Drugog svjetskog rata Ljudevit Szinicz mlađi odlučio je proširiti skladišni prostor uz obalu Drave u neposrednoj blizini osječke riječne luke, na mjestu stare Donjogradske parobrodske agencije, do koje je vodila i željeznička pruga. Projektiranje ovog elegantnog, stilski dotjeranog skladišnog kompleksa povjerio je osječkom graditelju ing. Ivanu Piriju koji je od 1923. do 1933. radio u zajedničkoj graditeljskoj tvrtci s Petrom Pelzerom. U Državnom arhivu u Osijeku sačuvano je četrdesetak nacrta ovog skladišta i tvornice limene robe koje potpisuju graditelj Ivan Piri,1942., 1943. i 1944., i osječki arhitekt Vladoje Aksmanović 1944. godine.

Sziniczovi su stanovali u jednokatnici u Strossmayerovoj ulici broj 5, u čijem su prizemlju imali svoj slavni dućan, a obiteljski su posao 1930-ih zajednički vodili Ladislav, Leo i Ljudevit Szinicz, koji su bili suvlasnici kuća na broju 3 i 5 u Strossmayerovoj ulici. Reprezentativna granitna obiteljska grobnica obitelji Sziniczovih dominira evangeličkim dijelom gornjogradskog groblja svete Ane, a na nadgrobnoj ploči nalazi se raskošno oblikovana žardinjera od kovanog željeza kao sjećanje na obiteljski posao nekoliko generacija ove značajne osječke obitelji.

ADRESE GRAĐEVINSKIH TVRTKI

Inženjer Ivan Piri od 1927. do 1948. imao je prijavljenu tvrtku za obavljanje građevinskih poslova. Graditeljska mu se tvrtka 1929. nalazila na Vukovarskoj cesti, onodobni Državni drum, broj 83, a na istoj je adresi bilo prijavljeno i zajedničko građevno poduzeće Piri i Peltzer. Inženjer Piri stanovao u Radičevićevoj ulici broj 20 u Donjem gradu. Godine 1934. Ivan Piri kao ovlašteni građevni inženjer nalazio se na adresi Hutlerova 22, dok se zajednička tvrtka Piri i Peltzer nalazila na Vukovarskoj cesti 74., a na istoj su toj adresi bili navedeni i u osječkom adresaru iz 1937. godine. Graditelj Petar Peltzer 1929. stanovao je na Vukovarskoj cesti 83., a kasnije postao vlasnik kuće u Vukovarskoj ulici 74, gdje je bilo prijavljeno sjedište zajedničke graditeljske tvrtke.