Slojevit arhitektonski i urbanistički razvoj osječke Tvrđe, najstarijeg sačuvanog dijela grada Osijeka, danas pokušavamo što bolje zaštititi i staviti u funkciju građana grada Osijeka i njihovih, sve češćih, gostiju. Riječ je o baroknom gradu dvojne namjene. Civilni su gradski sadržaji bili okruženi vojnim sustavom građevina i kompleksnom zvjezdolikom fortifikacijom ustrojenom u nekoliko dubinskih slojeva. Od kraja 17. stoljeća kada je, 1687., grad oslobođen od osmanske vlasti, započet je sustavan rad na pojačavanju najslabijih točaka srednjovjekovnih zidina koje su zadržali i kasniji osmanski osvajači. Nove su barokne gradske zidine bile prilagođene suvremenom načinu ratovanja, a prilikom njihove izgradnje dio je srednjovjekovne, i orijentalne fortifikacije, bio fizički zatrpan i tako uklopljen u suvremeni sustav obrane grada.

Na taj je način barokna složena fortifikacijska struktura izgrađena pečenom ciglom inkorporirala i kamene srednjovjekovne zidine koje su u svojoj građevnoj strukturi sadržavale ostatke rimskih kamenih sarkofaga, stela, žrtvenika, stupova, kapitela i drugih kamenih ostataka nekoć moćnog rimskog grada Murse koji se nalazio nešto istočnije od Tvrđe. Na simboličan je način tako u zidinama baroknoga grada integrirana njegova gotovo dvotisućljetna urbana materijalna kultura. O tragovima rimskih kamenih natpisa u zidinama srednjovjekovnog, a kasnije i orijentalnog grada Osijeka govore i zapisi pojedinih putopisaca, a njihovi su tragovi ponegdje vidljivi i danas u temeljima najstarijih tvrđavskih građevina.

Tvrđavska je fortifikacija, od kraja 17. stoljeća kada je započela njezina izgradnja, do početka 20. stoljeća, kada je započelo i dovršeno njezino rušenje, određivala parametre razvoja cijeloga grada Osijeka i zbog toga Osijek ima izduženu urbanističku strukturu. Zbog preuređenja tvrđave svi su starosjedioci Osijeka bili preseljeni iz Tvrđe nešto uzvodnije gdje je 1692. godine formiran Gornji grad, a nešto nizvodnije 1698., naseljavanjem stanovništva iz baranjskih ritova, Donji grad. Sva su tri dijela grada funkcionirala samostalno gotovo do kraja 18. stoljeća, kada su se, napokon, 2. prosinca 1786. ujedinila u jedinstveni grad Osijek. Tim je činom Osijek postao najveći grad u onodobnim Kraljevinama Slavoniji i Hrvatskoj što je i ostao sve do sredine 19. stoljeća kada mu je, ujedinjenjem Kaptola i Gradeca, prvenstvo preuzeo Zagreb. Novoformiranim je gradskim četvrtima bilo onemogućeno fizičko širenje prema prirodnom središtu, Tvrđi, pa su se urbane strukture Gornjeg i Donjeg grada protezale uz rijeku Dravu prema daljnjoj periferiji. Tvrđa kao jedini utvrđeni dio grada Osijeka odredila je, zabranom izgradnje oko tvrđavskih zidina, razdvojenost gradskih dijelova, a ta je zabrana potrajala sve do pred sam kraj 19. stoljeća kada je i službeno, 1881. godine, prestala vojna funkcija osječke tvrđave. Tim je aktom omogućena izgradnja grada na širokom praznom prostoru, koje je puna dva stoljeća bilo pod neposrednom vojnom upravom, što je rezultiralo sustavnom izgradnjom čitavih blokova građanskih kuća s pročeljima oblikovanim u stilu historicizma, secesije i moderne arhitekture, a nakon završetka Drugog svjetskog rata i socrealističkih nebodera u neposrednoj blizini glavne povijesne jezgre Tvrđe. Osječka je Tvrđa kao civilno-militarni grad odredila ne samo urbanistički razvoj grada Osijeka nego je postala i prvi grad takve vrste u sustavu obrane jugoistočnog područja Austrijskog carstva u baroknom razdoblju.