Kompleks zgrada osječke šećerane jedan je od rijetkih sačuvanih primjera industrijske baštine. Industrijska je proizvodnja šećera na osječkom području počela 1836., otvorenjem šećerane na posjedu veleposjednika Ivana Kapistrana II. Adamovića Čepinskog, u Čepinu. Ova je šećerana bila u suvlasništvu bečke tvrtke Mayer & Sohne, jedna od najvećih prehrambenih tvornica na našem području, a glavno joj je skladište bilo u Osijeku. Na čelu osječkog centralnog skladišta čepinske šećerane stajao je Raphael Januarius Mayer.

Početkom 20. stoljeća počela je inicijativa Hrvatsko-slavonskog dioničkog društva za industriju šećera u Osijeku, utemeljenog 24. rujna 1905., za gradnju moderne šećerane u Osijeku. Prvi nacrti za njezinu gradnju na području Novoga grada potječu iz 1905., kada je i počela gradnja te iz 1906. godine, kada je u rujnu tvornica u cijelosti završena. Nacrte za gradnju šećerane potpisao je praški arhitekt Viktor Beneš, koji je projektirao više tvornica šećera na području Austro-Ugarske Monarhije. Unutar tvorničkog kompleksa, osim same monumentalne tvorničke zgrade, bile su sagrađene i brojne pripadajuće upravne i administrativne zgrade, dok je u neposrednoj okolini šećerane podignuta tzv. Šećeranska kolonija, koja se sastojala od nekoliko nizova radničkih stanova te kuća i vila namijenjenih stanovanju upravitelja i viših činovnika. Tvornički se kompleks kontinuirano modernizirao i nadograđivao, tako da je na vrhuncu osječkog secesijskog razdoblja nastao veći broj nacrta osječkih graditelja Ivana Domesa i Ante Slavičeka. U razdoblju između dva svjetska rata brojne su nacrte šećerane potpisali osječki graditelji i arhitekti Suhanek i Aksmanović te inženjer Piri za vrijeme NDH. Tvornica je sagrađena uz pomoć dominantnog češkog kapitala iza kojeg je stajala Živnostenska banka sa sjedištem u Pragu, a koja je imala brojne poslovnice diljem Monarhije od Beča, preko Krakova i Lavova do Graza, Opatije i Trsta.

Odmah nakon završetka gradnje tvornice počela je 17. rujna 1906. prva kampanja šećerne repe koja je trajala 79 dana, a koja je završila 4. prosinca iste godine. U toj su prvoj šećeranskoj kampanji bila prerađena 5283 vagona šećerne repe od koje je dobiveno gotovo šest tisuća tona šećera. Gradnju osječke šećerane financirala je češka banka, projektirao ju je češki arhitekt, bila je opremljena strojevima proizvedenim u Češkoj te je i cjelokupnu proizvodnju, od inženjera do kuhara šećera, vodila češka stručna radna snaga. Tvornica je od početka bila opremljena kako bi mogla proizvoditi više vrsta šećera - od kristal-šećera, preko šećera u prahu i kocki do glava šećera. Šećer u glavama, od četiri i od sedam kilograma, bio je jeftiniji i zbog toga dosta tražen. U razdoblju između dva svjetska rata osječka je šećerana na svom štandu na znamenitom Osječkom velesajmu izlagala sve vrste svojih proizvoda u različitim pakiranjima, među kojima su bile izložene i glave šećera, čija je proizvodnja napuštena 1935. Tvornica je nakon završetka Drugog svjetskog rata nacionalizirana te je osnovana nova pod nazivom Tvornica šećera Osijek, a od 1. rujna 1953. djeluje pod nazivom Tvornica šećera i kandita Osijek, jer je šećerani pripojena, također konfiscirana, tvornica bombona i čokolade Kaiser i Stark.

Osječka šećerana bila je najveća od dvadeset tri tvornice šećera na području bivše Jugoslavije, a sama je proizvodila deset posto ukupne jugoslavenske proizvodnje šećera u poslijeratnom razdoblju. Kapacitet osječke tvornice po kampanji bio je 560.000 tona. Zanimljiv je podatak da je projektant osječke šećerane, arhitekt Viktor Beneš, nakon Osijeka projektirao i šećeranu u Belom Manastiru.

Nažalost, najveća tvornica šećera u ovome dijelu Europe uskoro prestaje s radom, pa ne možemo ostati nezabrinuti ni za daljnju sudbinu ovog vrlo vrijednog, rijetko preostalog, osječkog, arhitektonskog i tehničkog, industrijskog nasljeđa.