Osječka je barokna Tvrđa u prošlosti bila okružena vrlo složenim fortifikacijskim sustavom u obliku nepravilne zvijezde, unutar kojega se na istočnom dijelu izdvajao Hornwerk. Hornwerk je bio pozicioniran između I., Karlova, i II., Inocentova, bastiona i prema istoku je bio opasan svojim dvama bastionima.

Taj istočni obrambeni kompleks vidljiv je na najstarijim planovima osječke tvrđave, još s kraja 17. stoljeća, a konture današnjega njegova stanja vidimo i na planu iz 1712., kada je osječkom tvrđom upravljao general Beckers. Na tome su planu Osijeka - Tvrđe, ucrtane četiri zgrade, od kojih tri odgovaraju položaju do danas sačuvanih vojnih objekata te jedna koje već odavno nema, a koja je bila vojna kapelica. Iz starih planova saznajemo da je gradnja sjeverne i južne zgrade bila planirana za 1715., a poprečne izdužene zgrade i vojne kapelice za 1716. godinu. Godine 1721. unutar Hornwerka sagrađena je i manja zgrada stražarnice.

Nadalje, kroz Izvještajno-projektne planove možemo pratiti i manje izmjene koje su se s vremenom događale na zgradama unutar toga prostora, a nastale su, najčešće, promjenom njihove namjene, pri čemu je već sredinom 18. stoljeća uočljivo da iz Hornwerka nestaje vojna kapelica. U to je vrijeme sjeverna prizemnica, u kojoj je danas sjedište osječkog GPP-a, prenamijenjena u stanove časnika, izdužena prizemnica, budući centar za posjetitelje, postala je Artiljerijska vojarna, a južna prizemnica, s djelomično dograđenim katom, danas gotovo potpuno srušena, postala je mala vojarna Hornwerka. Unutar kompleksa dograđena je i nadstrešnica, šupa, koja je služila kao artiljerijski depo. Broj zgrada unutar tog dijela Tvrđe ostao je isti do kraja 19. stoljeća i nije se znatno promijenio ni 1884., kada je kroz cijelu Tvrđu i Hornwerk počeo voziti tramvaj na konjsku vuču. U to je vrijeme GPP-ova zgrada bila u funkciji časnika, a preostale dvije do danas, makar u naznakama, postojeće zgrade nosile su naziv velika i mala hornwerška vojarna. Tada su još postojale zgrada stražarnice i artiljerijska šupa.

Početkom 20. stoljeća središnja zgrada, velika hornwerška vojarna, preuređena je za potrebe konjaničke postrojbe pri čemu je dio zidova nekadašnjih stambenih prostorija porušen kako bi od njih nastale četiri staje za konje. Na planu grada tiskanom u sklopu turističkog vodiča kroz grad Osijek 1893., Hornwerk je naznačen simbolično, a na planu Regulatorne osnove za grad Osijek iz 1912. područje Hornwerka naznačeno je kao zelena površina, kao i veći dio područja koje su zauzimale barokne gradske zidine. Gradske su zidine gotovo u cijelosti porušene do 1926., kada je konjski tramvaj zamijenjen električnim, pri čemu je i gradska električna centrala, tzv. Munjara, bila sagrađena na mjestu dijela sjevernog bastiona Hornwerka. Postupno mijenjajući izvornu svrhu i vlasnike, te su zgrade s vremenom potpuno degradirane, a pojedine od njih i doslovno su pred urušavanjem ili su već srušene.

Središnja i najveća, danas gotovo ruševna, barokna zgrada unutar kompleksa Hornwerka uskoro će postati regionalni prijamni infoturistički centar koji će svojim radom i sadržajima pridonijeti prepoznavanju Tvrđe i Osijeka kao turističkog središta istočne Hrvatske. Centar će se sastojati od tri funkcionalne cjeline i činit će prvi kontakt gostiju s tom destinacijom, unutar kojeg će, između ostaloga, biti infotočka, suvenirnica, Turistička zajednica, trgovine autohtonih proizvoda ovoga područja te servisne usluge za cikloturiste. Grad Osijek u obnovu tog vrlo vrijednog dijela baroknog tvrđavskog kompleksa, koja je nedavno počela, ulaže gotovo 19 milijuna kuna, a 85 posto vrijednosti investicije financira se novcem Europske unije.