Vrt kapucinskog samostana: Od povrtnjaka do suvremenoga gradskog središta
Datum objave: 4. siječnja, 2021.
Barokni kompleks kapucinskog samostana i crkve s pripadajućim vrtom izrazito
velikih dimenzija u samom središtu osječkog Gornjeg grada prvi se put, vrlo
precizno ucrtan, javlja na Situacijskom planu granične utvrde Osijek iz 1755.
godine. Na najstarijem poznatom katastarskom planu Osijeka, Katastarskom planu
Gornjeg grada, nastalom 1758. godine, kapucinski vrt prikazan je potpuno
provizorno, za razliku od Situacijskog plana osječke Tvrđe iz 1786. godine, kad
je vrt ponovno ucrtan detaljnije. Tijekom 19. stoljeća prvi precizniji prikaz
vrta nalazimo na Katastarskom planu Gornjeg grada iz 1814. godine, na kojem je
ucrtana i silhueta kapucinskog samostana i crkve. Ostali katastarski planovi
donose vrlo stilizirane prikaze ovoga vrta zaključno s Katastarskim planom
Osijeka iz 1953. godine.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata na prostoru kapucinskog vrta, vrta
palače grofova Prandau-Normann te ostalih vrtova u Kapucinskoj, Deszathyčinoj i
Jägerovoj ulici nove su vlasti zamislile suvremeno središte grada Osijeka, tzv.
Blok-centar. Blok-centar nije bio planiran samo na velikoj nesagrađenoj površini
unutrašnjosti najvećeg bloka gornjogradske povijesne jezgre, nego su za njegovu
realizaciju porušeni nizovi stambeno-poslovnih prizemnih i jednokatnih kuća u
Kapucinskoj i Deszathyčinoj ulici, a sličnu je sudbinu zamalo doživio i dio
zapadne strane Jägerove ulice sagrađene u stilu historicizma. Blok-centar je
sagrađen u sedmom desetljeću 20. stoljeća uz pojedine izmjene, pri čemu je
spašena Jägerova ulica, ulično krilo kapucinske jednokatnice u Kapucinskoj ulici
i mali dio kapucinskog vrta, koji i danas služi izvornoj namjeni.
Kapucinski se vrt prvi put spominje u samostanskoj kronici 1703., a
sljedeći je podatak iz 1710., u kojem se ističe da su isusovci kapucinima
ustupiti i svoj već zasađeni vrt te da će im kapucini za uzvrat dati salatu,
kupus i drugo povrće. Nadalje, iz samostanskih izvora saznajemo da je pred sam
kraj 19. stoljeća, 1891. znameniti osječki vrtlar Adolf Chwoika kapucinima
darovao 20 stabala jabuka te da je 1892. u samostanskom vrtu zasađen vinograd
koji je već 1896. znatno oštetila filoksera zbog koje je morao biti izvađen dio
trsova, koji su zamijenjeni s 50 američkih loza. Godinu kasnije,1897., vinograd
je znatno proširen s tisuću dvjesto čokota, također američkih loza. Sljedeće se
veće proširenje vinograda unutar samostanske vrtne parcele odvilo 1902., kada je
posađeno sedam tisuća petsto kalemljenih čokota, od čega sedam tisuća "plemenke“
kupljene u Zagrebu te petsto loza kupljenih od Gospodarskog društva u Osijeku,
od čega je bilo četiristo čokota rizlinga i sto čokota muškata. Vinograd je s
vremenom postao dosta zapušten, a 1921. počela je njegova obnova koja je dovela
do toga da su do 1928. za njegovo redovito održavanje kapucini plaćali čak tri
sluge, a nabavili su i šest košnica pčela iz Škofje Loke u Sloveniji te tri
košnice iz Grabovca u Baranji.
Prema samostanskoj kronici, zadnja je berba
grožđa održana 1940. godine.
PROIZVODNJI VINA VELIKO ZNAČENJE
Koliko je kapucinima bila značajna proizvodnja vina potvrđuju nam
samostanski izvori u kojima se svake godine naznačavala proizvedena količina,
ali i koliko se vina moralo kupiti, jer vinograd zbog bolesti loza ili vremenski
nepovoljne godine ponekad nije urodio dovoljnom količinom grožđa. U godini smrti
velikog Osječanina, biskupa Josipa Jurja Strossmayera, 1905., osječki su
kapucini u samostansku kroniku upisali: “09. IV. U 91. godini umro je đakovački
biskup Josip Juraj Strossmayer. Berba je bila dobra jer smo dobili 50
hektolitara vina“. U fundusu Muzeja Slavonije čuva se rukopisna knjiga na
njemačkom jeziku sa stotinama recepata za proizvodnju i čuvanje vina “Weinbuch“,
iz 1779., koja potječe iz osječkog kapucinskog samostana. Rukopis u prijevodu
dr. Stjepana Sršana do sada je objavljen u dva zajednička izdanja Državnog
arhiva u Osijeku i Muzeja Slavonije 2003. i 2014. godine.