Gradska munjara i tramvajska remiza završene 1926. godine
Datum objave: 23. studenog, 2020.
Osijek je grad koji je 1884. godine, prvi u Hrvatskoj, javni prijevoz građana
organizirao uvođenjem tramvaja. Prvi tramvaj bio je na konjsku vuču, a
tramvajska je remiza bila sagrađena na mjestu današnje secesijske kuće
Gillming-Hengl u kojoj se danas nalazi Gradska i sveučilišna knjižnica Osijek u
Europskoj aveniji. Slobodni i kraljevski grad Osijek 1884. godine sklopio je
dugoročni ugovor o koncesiji konjskog tramvaja, tako da je desetljećima bila
onemogućena njegova modernizacija. Istekom koncesijskog ugovora Grad je Osijek
tek 1926. godine, u vrijeme gradonačelnika dr. Vjekoslava Hengla uspio konjski
tramvaj zamijeniti električnim. Tome su prethodili opsežni urbanistički i
infrastrukturni zahvati - od rušenja baroknih gradskih zidina, izgradnje nove
pruge, razvlačenja električnih instalacija, izgradnje trafostanica, podizanja
remize električnog tramvaja do izgradnje gradske električne centrale kojom je
omogućena javna električna rasvjeta i elektrifikacija osječkih kuća i
stanova.
Grad
Osijek na čelu s gradonačelnikom Henglom 1923. započeo je pregovore o
elektrifikaciji grada s američkom tvrtkom Charles i B. Mac Daniel, ugovor je
potpisan 1924., a radovi su započeli, prije točno 95 godina, u studenome 1925.
godine. Među prvima u kompleksu nove gradske električne centrale i remize
električnog tramvaja bila je sagrađena zgrada uprave koju je podiglo osječko
građevinsko poduzeće Hoffmann i Schwabenitz, za što je bilo utrošeno dva
milijuna ondašnjih dinara. Zgrada tramvajske remize i gradske munjare bila je
dovršena do kraja 1926. godine kada je, 12. prosinca, krenuo prvi osječki
električni tramvaj. Gradonačelnik se pobrinuo da što više poslova pri izgradnji
obave osječke tvrtke i obrtnici: osječka ljevaonica dobila je posao izrade svih
željeznih krovova koji su ukupno teški sto tisuća kilograma, bravarske je
poslove obavio bravar Kaučić, stolariju stolar Kopf, limariju limar Langfelder,
drvo za izgradnju kupljeno je kod Steinera i Nubera, a 760.000 cigala pečeno je
u nekoliko osječkih ciglana. Radijalna cigla za dimnjake nabavljena je od
ciglane slatinskog vlastelinstva, a željezo za cestovni nadvožnjak kupljeno je u
Mariboru. Transformatorske kućice duž tramvajske trase sagradila je osječka
građevna tvrtka Dlouhy i Fulla. Kotlove turbina proizvela je češka Škoda,
generator i druga električna oprema, uključujući i sijalice, nabavljena je od
najglasovitije europske tvrtke Simens-Schuckert, a dimnjak, visok 75 metara i
promjera tri metra, izvela je češka tvrtka Marek-Heinrath.Dugogodišnji direktor
osječke tvrtke "Munjara, tramvaj i vodovod općine Slobodnog i kraljevskog grada
Osijeka" bio je inženjer Edgar Montina koji je prethodno vodio Gradsku munjaru u
Karlovcu. Edgar Montina rođen je u Rijeci 30. studenoga 1888., a u Osijeku se,
29. studenoga 1928., oženio Osječankom, Donjograđankom, Olgom Schmidt s kojom je
imao dvije kćeri, Alku i Vesnu. Poznato nam je da si je sagradio elegantnu
dvokatnu kuću na Preradovićevu šetalištu i da je pokopan na donjogradskom
groblju u reprezentativnoj grobnici suprugine obitelji Schmidt. Zanimljiv je
podatak da je iste godine kada je preuzeo upravljanje osječkom Munjarom,
električnim tramvajem i vodovodom primljen i u članstvo slavne osječke
slobodnozidarske lože Budnost.
PJESMA O KONJSKOM TRAMVAJU
Osječani su se od konjskog tramvaja oprostili pjesmom “Za oproštaj” koja je
objavljena u Hrvatskom listu 1926. godine:
“KROZ GODINE DUGE STRPLJIVO I
SKROMNO/KAO VALJAN ČOVJEK ŠTO NE TRAŽI HVALE/SLUŽIO JE NAMA RADOSNO I
POMNO/PREVOZIO UMNE, BOGATE I MALE.
ON JE BIO PREDMET MNOGOJ NAŠOJ
ŠALI,/ALI SADA IPAK OSJEĆAMO JASNO,/DA GRAĐANI SVI SU CIJENITI GA ZNALI/MAKAR
NITKO NIJE TO IZREKO GLASNO.
NOVO VRIJEME IDE, NOVE SILE NOSI/A NESTADE
JEDNE STARINE OSIJEKA.../- I NEHOTE JEDNA SUZA OKO ROSI/UZBUĐENJE NEKO NOVI
TRAMVAJ ČEKA...
U VEČERI MEKE DA SE TRUD ZASLADI/OSJEČKI ĆE STARCI PRIČAT
UNUČADI/(GLEDEĆ KAKO NOVE ZGRADE GRADOM NIČU)/O TRAMVAJU STAROM, KAO NEKU
PRIČU.“